Karijeru je započela na Hrvatskoj radioteleviziji, potom prešla u Agenciju za elektroničke medije, radila je i u privatnom sektoru, a 2009. postala je  savjetnica za informatizaciju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Rani gubitak roditelja, a potom i progonstvo, obilježili su djetinstvo ove Osječanke po rođenju, koja je postala izvrsnom studenticom, a iz studentskih klupa izišla i s Rektorovom nagradom. Sa znanstvenom karijerom ne planira stati, nego je aktivirati kroz predavanja na sveučilištu ili veleučilištu. Energiju crpi, priznaje, iz pozitivnih ljudi, obitelji i djece. Do prije četiri godine rekreativno je boksala, a tada je rukavice 'objesila o klin'. Fotografije s vrećom planirala je objaviti u predizbornoj kampanji, ali je od toga ipak odustala. Slobodno vrijeme rado provodi na brdskom biciklu ili u kuhinji isprobavajući nove recepte, a s putovanja voli da je se iznenadi s neobičnim začinima.

Kako ste završili u politici?

Ušla sam u politiku jer ako se mi ne bavimo s njom, ona će se baviti s nama. Drago Prgomet me je povukao u politiku i ponosna sam kada me danas pohvali da dobro radim. Smatram ga prijateljem, a doživljavam i uvažavam kao oca. Politika je platforma na kojoj se može najkonkretnije djelovati, a u Saboru mi je cilj pokrenuti rješavanje nekih za društvo bitnih problema.

Ušli ste prvo u Sabor kao zastupnica Mosta, potom prešli k Dragi Prgometu u Hrid, a na nedavnim izborima završili ste na listi HDZ-a. Je li to puno promjena u kratkom vremenu?

Bila sam dopredsjednica udruge, a kasnije i stranke HRID koja je nosila cijelu prvu izbornu jedinicu na platformi Mosta nezavisnih lista. O tom sam već govorila jer me često pitaju. Bila sam jedino član stranke HRID i predsjednica Kluba. U Mostu, kao što vidite, tek slijede izbori za predsjednika i ostalo što čini stranku. Gospodin Andrej Plenković i njegovi najuži suradnici su me pozvali jer im očito treba osoba mog profila, prihvatila sam, a u ovih pola godine zbili su se najturbulentniji događaji u većini stranaka i u hrvatskoj politici uopće. Ostajem i dalje vjerna svojim principima da stručnost i poštenje moraju biti bitne odlike političara. Vidimo da je potrebna katarza i da iza toga kreće drukčije. Uostalom, stranka nije jednostanični organizam, već skup pojedinaca.

Radili ste u javnoj upravi. Što je u njoj problem?

Najjednostavnije rečeno, metodologija rada je da se komplicira umjesto pojednostavljuje. Naša državna i javna uprava funkcioniraju po principu parceliziranja i specijalizacije posla u najsitnije fragmente, što je u potpunoj suprotnosti s vremenom u kojem živimo!

Prije aktivnog uključivanja u politiku, nekoliko puta izjavili ste da se zalažete za 'otvoreno upravljanje' u javnoj upravi te da Vlada godišnje oko 200 milijuna kuna troši na licence za softvere, da nema jedinstvene IT politike.

Koliko znam, jedina ističem važnost 'open governmenta' na političkoj sceni. Naše vlade trebaju prestati donositi strategije koje započnu pa stanu. To trebaju voditi stručne osobe rasterećene od političkih pritisaka, s ciljevima i u logično organiziranim etapama, s rokovima i odgovornošću za provođenje istih.

A kakvo je stanje u javnom sektoru?

Informatički poslovi provode se bez mogućeg iskorištavanja zajedničkih resursa, što dovodi do preklapanja i najčešće se koriste usluge vanjskih tvrtki za IT poslove, iako često u samim ustanovama postoje zaposlenici zaduženi za njih. No tu je također problem. Javni sektor ne može platiti programere kao privatna tvrtka i vlada deficit tog kadra, dok istodobno rastu informatičke potrebe. I tu je potrebna promjena u organizaciji. Europska komisija još je 2005. isticala da IT sektori država članica mogu ostvariti znatne uštede i interoperabilnost ako koriste otvorene norme i softver otvorenog koda.

Imate li uzora na političkoj sceni?

Izdvojit ću jednu ženu jer je zaslužna za ogromne pomake, a pokazala je što političar može biti. Aung San Suu Ky, burmanska političarka i aktivistica, istinski se borila za ljudska prava, boljitak društva i nenasilje. Pjesma 'Walk On' grupe U2 posvećena je baš njoj.

Bit ćete potpredsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova. Što smatrate gorućim problemom u Hrvatskoj?

Zna se da žene imaju korist od težnje k rodnoj ravnopravnosti, međutim, manje je poznato da dobrobit imaju i muškarci i obitelj, uzimajući u obzir važnost i povezanost socijalnih odnosa i uloga. Često se izdvajaju samo radikalni primjeri feminističkih nastojanja, koji obično samo produbljuju antagonizam i odvlače pažnju s nesporne činjenice da jačanje ženske pozicije osnažuje i sve one oko njih, kao i obrnuto, neravnopravnost i teškoće s kojima se susreću žene pogađa i ostale socijalne dionike. Podržavam svako afirmativno djelovanje koje kao princip nema isključivost. Uostalom, Hrvatska je potpisnica međunarodnih dokumenata u kojima je rodna ravnopravnost jedan od osnovnih principa (primjerice, UN-ova Konvencija za eliminaciju svih oblika diskriminacije protiv žena).

Zalažete se i za strože kažnjavanje pedofila u Hrvatskoj?

Na tome radim već pola godine. Od travnja skupljam materijale i imam već preko 50 stranica raznih iskustava kako je taj problem riješen u drugim zemljama. Alergična sam na zlostavljanje djece. Ne mogu biti ravnodušna, sjediti u Saboru i čitati kako takva djeca postaju psihijatrijski slučajevi dok istovremeno njihovi zlostavljači do okončanja sudskoga procesa rade na svojem radnom mjestu, a to traje godinama. U Hrvatskoj legislativi to nije riješeno na primjeren način. Riječ je o društveno važnom problemu. Ne trebam i ne želim na taj način priskrbiti sebi bodove, nego zaista učiniti nešto društveno važno, da jednog dana mogu svojoj djeci i unucima reći kako sam bila ona koja je pokrenula paket izmjena zakona o zlostavljanju djece. To ne mogu sama i raduje me zeleno svjetlo Kluba HDZ-a. To je jedna od triju stvari koje sam si zacrtala.

S kim se družite u Saboru?

Zanimljivo pitanje. Uvijek ću rado sjesti s onim kolegama čija osobnost i stavovi odražavaju nešto što je meni blisko. S nekim se nađete u nekim temama. Nije mi važno tko je iz koje stranke, nego kakav je karakter, osoba. Poštujem svačiji svjetonazor i nisam isključiva, valjda zato. U Saboru mi nije cilj scenski nastup, već konstruktivan pristup zakonima i problemima.

Kažu da ste jedna od rijetkih žena u klubu HDZ-a koje podjednako cijene i kolege u oporbi?

Stvarno!? (smijeh) Pa već sam vam rekla da mi je prije svega bitno tko je kakva osoba. Poštujem svačiji svjetonazor i nisam isključiva, valjda zato.

Sudionicom ste ratnog egzodusa 1991. godine u Slavoniji. Bili ste među stotinama prognanika toga ljeta koji su šlepovima rijekom Dravom prevezeni do Osijeka. Prošli ste progonstvo. Što ste kao dijete tada naučili, a pomaže vam sada?

Rano sam ostala bez mame, onda je došlo i progonstvo. To jesu traumatični događaji koji očito utječu na svakoga. Shvatila sam da najvažnije stvari u životu nisu materijalne jer je sve to tako relativno i prolazno. Danas imaš, sutra nemaš. Danas jesi, sutra nisi. Raduju me pozitivni ljudi, obitelj i djeca, jer imaju najzdravije i najplemenitije poglede na svijet.

Egzodus stanovnika koji se dogodio tada uspoređujete s aktualnim slavonskim trenutkom iseljavanja mladih. Što biste promijenili i kako zadržali ljude da se ne iseljavaju u Irsku, Njemačku?

Dvojica mojih bratića su se nažalost također odselili, jedan radi baš u Njemačkoj. Ne mirim se s tim. To me tjera da se još više trudim za konkretne ciljeve. Iseljavanje je naravno samo posljedica loše politike, ali bih naglasak stavila na rješavanje uzroka. Raduje me taj takozvani projekt Slavonija. Ako ste stvori zdrava simbioza i suradnja Vlade i lokalne uprave u ostvarenju svih etapa, rezultat ne može izostati.