Prvi val prohibicionističkog pokreta u Sjedinjenim Državama započeo je za vrijeme velike vjerske obnove, stotinjak godina prije stupanja na snagu zakona prema kojem je bilo zabranjeno svako piće s više od pola promila alkohola. Potpuno odricanje od alkohola tijekom 20-ih i 30-ih godina pretprošlog stoljeća započeli su pokreti koji su težili ljudskom savršenstvu i umjerenošću u svemu, pa tako i piću.

Pokret za prohibiciju alkoholnih pića razbuktao se tek početkom 20. stoljeća i to kao posljedica straha i gnušanja seoskog stanovništva prema naglom rastu gradova u kojem se najviše pilo, ali i sumnjičavosti rastuće protestantske srednje klase spram siromašnih katoličkih useljenika u SAD, osobito Iraca, koje je pratio zao glas da su 'ispičuture'. Borbu protiv alkohola na temelju strogog protestantskog nauka o odricanju podržali su i poslodavci nadajući se kako će se zabranom točenja pića smanjiti broj nesreća na radu i povećati efikasnost radnika. Vlasnici tvornica, mahom protestanti, pritom su upirali prstima u točionice pića smatrajući ih leglom korupcije koja nije bila dobrodošla u državi što gospodarski raste iz dana u dan.

Američki pijetistički pokreti, osobito metodisti, povezivali su opijanje, korupciju i opći kriminalitet s najnižim američkim slojevima koje su sačinjavali irski, poljski i talijanski migranti katoličke vjeroispovijesti, stoga ne čudi to da je prohibicija toplo pozdravljena među Ku Klux Klanom i antikatoličkim južnjacima. Pokreti za zabranu alkohola osobito su bili popularni među ženama koje su zbog obilja alkohola učestalo bile na meti pijanih muškaraca, a antialkoholičarske zakone podržali su i Afroamerikanci s juga SAD-a koji su se strogo pridržavali vjerskih naputaka koje su primili od svojih donedavnih vlasnika.

Cuga iz kupaonice

Iako je pokušaja za uvođenjem prohibicije na federalnoj razini bilo i ranije, poput Ratnog prohibicijskog zakona, kojim se tijekom Prvog svjetskog rata nastojalo iskoristiti što više žitarica za hranu, Nacionalni prohibicijski zakon izglasan je tek 1919. godine. Poznat i kao Volsteadov zakon po njegovu promotoru, kongresniku Andrewu Volsteadu, stupio je na snagu sredinom siječnja iduće godine, a krajem istog mjeseca prohibicija je bila na snazi u 33 savezne države koje su pokrivale 63 posto ukupnog američkog stanovništva.

Podrška federalnih vlasti prohibiciji varirala je pa se ilegalna proizvodnja i prodaja alkoholnih pića nastavila širom SAD-a u ogromnim količinama. Nakon što su iscrpljene sve legalne zalihe pića koje su Amerikanci mogli ispijati do kraja siječnja 1920. godine mnogi ljubitelji kapljice doskočili su zabrani proizvodnjom džina u domaćoj radinosti, ponajviše u kupaonskim kadama. Pritom su riskirali sljepoću ili smrt jer su mješavine sadržavale industrijski alkohol koji se koristio kao gorivo ili medicinski materijal. Prema nekim izvorima, od posljedica uživanja u piću spravljenom u ilegalnim laboratorijima umrlo je više od 10.000 Amerikanaca.

Apsolutnu zabranu točenja alkohola iskoristile su susjedne zemlje, ponajviše Kanada i Meksiko, u čijim su se destilerijama i pivovarama u tri smjene proizvodio alkohol namijenjen ilegalnom uvozu u SAD. Već tada postojali su organizirani odlasci preko američke granice, tijekom kojih se pod krinkom turističkih tura omogućavalo nesmetano uživanje u piću.

Mafijaški ratovi

Prohibicija je dovela i do dotad nepoznatog oblika kriminaliteta – šverca alkohola, koji su organizirali tzv. bootleggeri, od kojih je najpoznatiji bio čikaški šef mafije Al Capone. Pretpostavlja se da je Capone od ilegalne prodaje alkohola godišnje zarađivao tadašnjih 60 milijuna dolara, što bi danas preračunato iznosilo oko 720 milijuna dolara. Ogromno tržište i još veća potražnja za 'vatrenom vodom' doveli su do obračuna krijumčarskih bandi koji su se pretvarali u prave mafijaške ratove s mnogo žrtava. Jedan od najpoznatijih takvih obračuna dogodio se na Valentinovo 1929. godine, kad je Caponeova banda ubila sedmoricu članova rivalske bande Bugsa Morana.

Mafijaši su pod svojom kontrolom držali i barove koji su potajno posluživali alkoholna pića, tzv. speakeasiese, u kojima se goste poticalo na ispijanje živom glazbom i zabavnim predstavama. Naziv speakeasy nastao je tako što su vlasnici barova sugerirali gostima da govore tiho (speak easy) prilikom naručivanja alkoholnih pića, a sami ugostitelji su se zbog visokih cijena alkohola morali domišljati kako bi koktelima začudnih sastojaka napravili nadomjestke za poznata pića. Barmeni su pritom koristili sastojke kojima su maskirali neugodne okuse, a pojedine mješavine toliko su zaživjele među korisnicima da se piju i danas.

Domišljati su bili i sami korisnici koji su nabavljali vino predstavljajući se kao svećenici kojima je alkoholna tekućina bila potrebna za pričest vjernika, a procvale su i apoteke koje su imale dozvolu za prodaju medicinskog viskija koji je navodno liječio zubobolju i gripu.

Demokrati protiv prohibicije

Budući da represivne policijske metode nisu uspjele zaustaviti uživanje u alkoholu, već su generirale nove oblike kriminala, glavni zagovornici prohibicije ostali su razočarani njezinim rezultatima. Ilegalna proizvodnja i prodaja u tajnim točionicama rasle su iz dana u dan, a usporedo s njima cvao je kriminal te opći neposluh.

Uvidjevši da se zabranama ništa ne postiže, američki demokrati su na valu borbe za slobode pojedinca 1932. godine usvojili izbornu platformu kojom se poziva na ukidanje prohibicije. Njihov predizborni plan pao je na plodno tlo, osobito u velikim gradovima koji su željno iščekivali ukidanje prohibicije jer je dovodila do brojnih zločina.

Nakon pobjede demokratskog kandidata Franklina Delana Roosevelta prohibicija je ukinuta 23. ožujka 1933. godine njegovim potpisom na Cullen-Harrisonov zakon, kojim je ukinut Volsteadov zakon i ponovno odobrena proizvodnja alkohola. No ne u svim američkim saveznim državama, jer se prohibicija na lokalnoj razini zadržala sve do 1966. godine. U pojedinim američkim saveznim državama i danas se za vrijeme održavanja izbora ne smije prodavati alkohol.