Vojni poraz dvojne Austro-Ugarske monarhije već je mjesecima te godine bio neminovan i siguran, baš kao i načela američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona koji je u svojem mirovnom planu kao jednu o.d točaka istaknuo da se narodima Austro-Ugarske daje najšira mogućnost za autonomni razvoj, odnosno uspostava vlastitih nacionalnih država.

U sklopu mirovnih ugovora, već u listopadu 1918. godine uspostavljeno je novo vrhovno tijelo južnoslavenskih naroda monarhije – Narodno vijeće, čiji je predsjednik bio Slovenac Antun Korošec.

Pokušaji još uvijek vladajuće kuće Habsburg o uspostavi modela kojim bi se sačuvala monarhija propadaju budući je narodi unutar granica carevine na izmaku nisu prihvatili. Krajem listopada u Beču propadaju i posljednji pokušaji cara Karla da sastavi vladu za cijelu državu.

U Zagrebu je u to vrijeme pala odluka da se vojska i mornarica stave na raspolaganje Narodnom vijeću, dok je već 29. listopada održana sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj su donesene odluke o prekidanju svih odnosa sa starom državom.

Veliko oduševljenje naroda, koji se okupio na Markovu trgu i pozdravio odluke Sabora te novoosnovanu državu Slovenaca, Hrvata i Srba pratile su i odluke o imenovanju povjerenika za Istru – Matka Laginje i povjerenika za grad Rijeku – Rikarda Lenca. Time je pokazana briga za jedinstvo hrvatskih zemalja, koje se u staroj carevini nikada nije ostvarilo. Ali upravo u obrani tih odluka, Narodno se vijeće pokazalo nedoraslo situaciji.

Naime, Londonski ugovori, kojima je značajni dio hrvatske obale bio obećan Italiji te politika brzog ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, a koju je požurivao potpredsjednik Narodnog vijeća Svetozar Pribičević, Hrvatsku su vrlo brzo doveli u još nepovoljniju državnu zajednicu - Kraljevinu SHS.

>>> Kako je zgrada u kojoj je Hrvatska proglasila neovisnost završila u 'hladnom pogonu'

Kao nositelj suvereniteta na čitavom ondašnjem teritoriju Hrvatske, saborskom odlukom raskinute su stoljetne državnopravne veze Hrvatske s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom, a istodobno je odlučeno i o pristupanju Hrvatske novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba uz priznavanje vrhovne vlasti Narodnog vijeća.

Zanimljivo je napomenuti kako Saborskom odlukom o prestanku višestoljetne državne zajednice Kraljevine Hrvatske s Ugarskom i Austrijom nije ujedno formalno proglašena odluka o detronizaciji dinastije Habsburg s hrvatskog prijestolja.

Ta odluka je zakonski provedena tek tijekom Drugog svjetskog rata u vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske kada je ustaški režim u pregovorima sa svojom pokroviteljicom, fašističkom kraljevinom Italijom odredio princa Tomislava II. iz dinastije Savoja za budućeg hrvatskog kralja.

Međutim, budući da Nezavisna Država Hrvatska nikada nije postala međunarodno priznata država, niti se Republika Hrvatska priznaje njenom pravnom slijednicom, zakonski akti NDH nemaju zakonsku snagu pa stoga formalna odluka o detronizaciji Habsburgovaca nikada nije formalno obavljena.

Kasnije Sabor, međutim, nikada nije potvrdio ulazak Hrvatske u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom.

Inače, nakon 1918. godine, Sabor je po prvi put sazvan 1942. godine. Tijekom 1942. godine Sabor se sastao tri puta: u veljači, travnju i u prosincu.

Sazivao ga je Ante Pavelić, koji je autokratski vladao Nezavisnom Državom Hrvatskom. Iako je u radu tadašnjeg Sabora sudjelovalo 150 od 207 pozvanih osoba (zastupnici izabrani na izborima 1938. godine, članovi Hrvatske stranke prava, ustaški čelnici i predstavnici njemačke narodne skupine), Sabor je trebao biti samo pozornica za proglašavanje politike NDH, bez stvarne vlasti koju je u cijelosti obnašao Ante Pavelić. Rad Sabora u razdoblju NDH ugasio se iste godine koje je i sazvan nakon dvadesetogodišnje stanke, u prosincu 1942.