Prema dostupnim informacijama, svi ginekolozi iz KBC-a Sestre milosrdnice usprotivili su se obavljanju pobačaja na zahtjev umjesto kolega s kolektivnim prizivom savjesti iz KB-a Sveti Duh. Što bi se dogodilo kad bi iz Svetog Duha danas poslali trudnicu na pobačaj u Vinogradsku?

Moji kolege, uključujući i mene, potpisali su izjavu da ne želeraditi tuđi posao. Poštovat ćemo ugovor koji je na inicijativuMinistarstva zdravlja potpisan između naše bolnice i KB-a Sveti Duh, a potpisan jena 30 dana. Nakon toga neće biti produljen. Dakle, ako danas dođe trudnica sazahtjevom za prekid trudnoće, bit će pregledana i dobit će adekvatantermin za zahvat. Ono što nas je zasmetalo jest selektivan pristup prizivusavjesti. Kolege u KB-u Sveti Duh ne bi radili prekide trudnoće, ali biradili i dalje prenatalnu dijagnostiku i asistiranu oplodnju što istopodliježe - ako se radi o iskrenoj vjeri - prizivu savjesti.

Tko je i kad u ime KBC-a Sestre milosrdnice potpisao odluku da će tamošnji ginekolozi obavljati pobačaje na zahtjev umjesto ginekologa iz KB-a Sveti Duh?

Ugovor je potpisan od Ravnateljstva bolnice na inicijativu Ministarstva zdravlja. Pritom, Ravnateljstvo se je uredno konzultiralo s djelatnicima na našoj klinici, no kako je trebalo hitno riješiti situaciju s dostupnošću te usluge ženama, pristali smo samo privremeno izvršavati obveze. Ovi naši potpisi nisu protest nego tek ukazivanje na nelogičnosti, a neki puta i neiskrenosti, u prizivima savjesti.

Ravnatelj KB-a Sveti Duh Mladen Bušić kaže da ta bolnica inače izvanredno surađuje s KBC-om Sestre milosrdnice i da odbijanjem obavljanja pobačaja ne krši nijedan zakon. Slažete li se s tim?

Ne slažem. Svaka državna, javna bolnica mora poštovati zakon. Isto tako mora raditi po svim znanstvenim principima i dokazanim i provjerljivim znanstvenim istinama. Poštivanje zakona nije pri tome prebacivanje posla na druge, već takva organizacija posla koja će poštovati i zadovoljiti zakon. A to bi svakako bilo uzimanje vanjskih suradnika koji bi izvršavali taj posao. Poštivanje zakona je i preispitivanje izjašnjavanja na priziv savjesti u samo dijelu posla. Moraju se postaviti parametri, kriteriji koji će strogo definirati pitanje priziva savjesti u medicini, poglavito ginekologiji. Prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, čl. 18, pravo na priziv savjesti je kao i većina drugih prava, ograničeno pravo. Limitirano je u mjeri koju propisuju zakoni nužni u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštiti javnog reda, zdravlja i morala ili za zaštitu prava i sloboda drugih ljudi.

Kako komentirate zaključak pomoćnika ministra zdravlja Dragana Korolije Marinića da je pitanje dostupnosti pobačaja na zahtjev sada riješeno u svim hrvatskim bolnicama?

Kolega Korolija na saborskom Odboru za ravnopravnost spolova, na kojem smo zajedno bili, uvažio je i shvatio našu primjedbu i izjavio je da postoje i drugi načini za poštivanje zakonske obveze, a to je ono što sam već rekao - uzimanje vanjskih stručnjaka na honorar.

Pomoćnik ministra najavio je i osnivanje posebnog povjerenstva koje će se šire pozabaviti svim pitanjima oko reproduktivnih prava žena. Smatrate li da je to optimalno rješenje?

Da, pitanje osnivanje takvog Povjerenstva je nužno. Ako ni zbog čega drugog, onda da se postave točna, precizna pravila za priziv savjesti oko reproduktivnih prava žena, ali i općenito pitanje priziva savjesti u medicini, što je po meni vrlo problematično. Neke države, poput Švedske, Finske, Bugarske, Češke i Islanda to su pitanje riješile tako da jednostavno ne dozvoljavaju priziv savjesti u medicini. Ne kažem da bismo i mi tako trebali učiniti; sve je stvar dogovora raznih pogleda. No pitanje znanstvenih dostignuća u medicini mora ostati neupitno, pa to je valjda svima jasno. Što se tiče prava žena, ona jesu i moraju ostati neupitna i to ne bi smio biti predmet bilo kakve rasprave u smislu ograničavanja istih.

Kako biste Vi riješili problem selektivnog priziva savjesti? Je li licemjerno to što ginekolozi koji odbijaju obavljati abortus istovremeno rade amniocentezu te postupke u okviru medicinske potpomognute oplodnje?

Riješio bi to tako da se postave precizna pravila na priziv savjesti u medicini, poglavito ginekologiji, no nisam baš sasvim siguran da je u medicini uopće dobro imati takvu kategoriju odbijanja posla. Prizivači savjesti u reproduktivnoj medicini najčešće se opiru uvođenju kriterija za utvrđivanje autentičnosti priziva savjesti. Pozivaju se na pravo privatnosti, posebno na pravo na vjersku slobodu. Zgodno je kako ti isti prizivači savjesti smatraju nužnim i oportunim ispitivati i ocjenjivati ženine razloge za pobačaj. Dapače, mnogi bi takvu proceduru unijeli u zakone i propise, ma kako se time krši ženino pravo na istu tu privatnost i autonomiju. Liječnici s prizivom savjesti već su zaštićeni i znaju se brinuti za sebe, a žene bi se kao trebale izboriti za svoja prava koja su im odavno zajamčena.

Sankcionirati prizivače savjesti koji pobačaje rade privatno

Puno se priča o ginekolozima koji su uložili priziv savjesti, a pobačaje na zahtjev obavljaju u privatnom aranžmanu. Jeste li upoznati s takvim slučajevima?

To je stvar kontrola Ministarstva zdravlja i njihova sankcioniranja.

Kakvi su rizici po zdravlje za žene koje pobačaje obavljaju izvan bolničkih ustanova?

Četrdeset godina medicinari se bore za ostvarivanje prava žena na legalan pobačaj. Od 1973. i 1974. godine kada su se liječnici u Njemačkoj i Francuskoj javno izjašnjavali da su za prava žena na slobodan izbor, na raspolaganje svojim tijelom. Demonstrirali su to tako da su, protivno tadašnjim zakonima, radili ženama prekide trudnoća i javno se imenom i prezimenom izjašnjavali o tome. Razlog je bio visok postotak posljedica nestručnih prekida trudnoća u ilegali nesterilnim instrumentima, nestručno napravljeno od nemedicinskog osoblja. Posljedice su bile i trajno oštećenje zdravlja žena, pa i smrtni ishodi.

Nijedan predsjednički kandidat nije se izjasnio za zabranu pobačaja, ali naglašavaju da podržavaju život (Grabar Kitarović) i priziv savjesti (Kujundžić). Kako komentirate kretanja u društvu – pobačaj je reguliran zakonom iz 1978., a na pragu 2015. građani se anketiraju jesu li za zabranu pobačaja?

Nažalost, tako je to u Hrvatskoj. U povijesti se ionako kod nas često išlo jedan korak naprijed, a dva nazad. Sada smo valjda u fazi ona dva nazad.

Dodao bih nekoliko naglasaka o prizivu savjesti i o profesionalnosti liječnika. Često je priziv savjesti i ekstreman u slučajevima kada se odbija dati kontracepcija, kod npr. žrtve silovanja ili izvršiti pobačaj na zahtjev silovane žene. Osobno sam svjedočio priči djevojke od 17 godina koja je ostala trudna nakon što joj je odbijeno dati kontracepciju. Neki prizivači savjesti odbijaju razne segmente reproduktivne zaštite ženama koje nisu u braku ili su rastavljene ili su lezbijke.

Kako je liječnička profesija od društva dobila monopol kao jedini ovlašteni davatelj zdravstvene zaštite, nepružanje zdravstvene zaštite zbog priziva savjesti u mjeri koja otežava ili opstruira pristup legalnoj medicinskoj pomoći predstavlja nametanje vlastite savjesti svojem pacijentu i društvu, onemogućuje pristup zdravstvenoj zaštiti, dovodi do diskriminacije žena u manjim mjestima i lošim ekonomskim prilikama. Radi se ustvari o neispunjavanju obećanja koje je medicinska profesija dala društvu. Umjesto paterniziranja žena kroz 'savjetovanje' prije pobačaja o potpuno privatnim stvarima, trebalo bi unijeti 'savjetovanje' prizivača savjesti koji odbijaju provođenje legalne i profesionalno propisane medicinske prakse s posljedicama za individualna prava drugih i čitavo društvo.

Na kraju, nadajmo se da će ipak kao i prije 40 godina žene naćisnagu uz saveznike u nekim liječnicima, nekim medijima, nekimintelektualcima, nekim ljudima od pera, od glazbe, od kista, nekimpolitičarima... koji će kao i tada čuti glas svoje savjesti i javno gaiskazati.