Zakoni koji kriminaliziraju seksualni rad guraju seksualne radnice u podzemlje, izlažu ih na milost i nemilost svodnicima i nasilnim klijentima, onemogućavaju im ostvarivanje osnovnih ljudskih prava i podrške društva te rezultiraju povećanim rizikom obolijevanja od depresije i spolno prenosivih bolesti koje predstavljaju opasnost za cijelo društvo, a ne samo za njih.

Na ovu problematičnu situaciju još jednom je podsjetilo novo istraživanje naših seksologa, čiji će rezultati uskoro biti objavljeni u časopisima AIDS Care i Violence Against Women. Prikupljanju podataka pomagali su članovi dviju nevladinih udruga.

Autori ističu da je nedavna međunarodna procjena utvrdila da bi se dekriminalizacijom seksualnog rada u narednih desetak godina u svijetu moglo spriječiti gotovo 50 posto infekcija HIV-om.

U mnogim državama svijeta seksualne radnice su zbog stigmatizacije i kriminalizacije seksualnog rada praktički isključene iz sustava zdravstvene skrbi, kao i iz sustava potpora državnih i nevladinih udruga. Gotovo im je nemoguće tražiti medicinsku, društvenu, emocionalnu i psihološku pomoć, zaštitu policije i pravosuđa, a onemogućeno im je i uključivanje u projekte prekvalifikacije koji bi im eventualno mogli omogućiti drugu profesiju.

Žrtve i klijenata i partnera i države

Istraživanje naših stručnjaka provedeno je 2014. na uzorku od 157 seksualnih radnica u Zagrebu i Splitu u dobi između 20 i 60 godina (prosječna starost iznosila je 35,4), a ono predstavlja drugi val studije započete 2007.

U Hrvatskoj se seksualni rad od 1977. tretirao kao prekršaj. Od 2013. kriminalizirano je javno oglašavanje seksualnog rada, podvođenje te svjesno kupovanje seksa od maloljetnica, za što su predviđene kazne zatvora od tri do pet godina, dok se pružanje seksualnih usluga tretira kao prekršaj. Kao i u mnogim drugim državama, seksualni rad u Hrvatskoj jako je stigmatiziran, a seksualne radnice koje rade na ulici često se uhićuju i kažnjavaju. U 2012. uhićeno ih je i optuženo 280, a 274 su osuđene.

Ne postoje službeni podaci o njihovu broju, no procjenjuje se da ih u Zagrebu radi od 250 do 300, a u Splitu od 100 do 150. Tijekom ljeta njihov broj pada u unutrašnjosti, a raste uz obale.

U uzorku istraživanja, koji prema riječima autora vjerojatno nije reprezentativan, 5,7 posto seksualnih radnica imalo je visoko obrazovanje, 67,5 posto srednje, a 26,8 posto osnovno. Malo manje od pola bilo ih je bez partnera, 36,9 posto bilo je u odnosu, a 15,3 posto u braku. Prosječan broj klijenata koje su imale u posljednjih 30 dana iznosio je 16,2. Kod 24,2 posto njih u posljednjih mjesec dana utvrđena je spolno prenosiva bolest. Nešto više od četvrtine anketiranih barem je jednom u životu intravenski uzelo drogu.

Studijom nije obuhvaćena elitna prostitucija, već samo ulična te tzv. mobitelska prodaja seksualnih usluga. Njome također nisu obuhvaćene muške osobe koje prodaju seksualne usluge. Njihov udio u ovoj profesiji uglavnom je vrlo mali, a analizirani problemi posebno su izraženi u slučaju seksualnih radnica koje rade na ulici.

Visoke razine nasilja i simptoma depresije

Studija je pokazala da su vrlo visoke razine viktimizacije među seksualnim radnicama koje rade na hrvatskim ulicama.

Gotovo polovica sudionica prijavila je da je doživjela prijetnju nasiljem, a njih 30,5 posto klijenti su i napali u posljednjih 12 mjeseci. Samo 11 ih je nakon napada zatražilo medicinsku pomoć. Čak 61 posto doživjelo je fizičko zlostavljanje od osoba koje nisu bile njihovi klijenti, a više od polovine bilo je prisiljeno na seks s osobama koje im nisu bile klijenti. Udio žena koje su doživjele zlostavljanje bio je značajno veći među onima nižeg obrazovanja.

Zbog stigmatizacije i kriminalizacije seksualnog rada društvena i moralna podrška hrvatskim seksualnim radnicama je relativno slaba. U Zagrebu i Splitu pružaju je dvije nevladine udruge koje se već godinama sustavno bave smanjivanjem rizika. No njihove usluge ne uključuju psihološku pomoć ili savjetovanje onih koje su doživjele nasilje niti omogućuju druge oblike podrške – pravnu, doškolovanje, prekvalifikaciju i sl.

Temeljni nalaz domaće studije jest da postoji značajna povezanost između viktimizacije i depresivnosti te rjeđe uporabe kondoma i češćih infekcija spolno prenosivim bolestima. Stručnjaci smatraju da viktimizacija može rezultirati depresivnošću te tako povećati rizično ponašanje i vjerojatnost zaraze.

Rješenje je kvalitetna dekriminalizacija

Većina svjetskih stručnjaka slaže se da je za poboljšanje uvjeta života, ljudskih prava, zdravlja i sigurnosti seksualnih radnica važno na kvalitetan način dekriminalizirati i destigmatizirati seksualni rad.

U svijetu postoji više modela dekriminalizacije seksualnog rada. Jedan od njih je potpuna legalizacija, kakvu su u Europi provele Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Grčka, Turska, Mađarska i Latvija. No obično se kao posebno uspješan model u svijetu ističe Novi Zeland, u kojem je seksualni rad kategoriziran kao uslužna djelatnost, a prava seksualnih radnica i radnika izjednačena su s pravima ostalih radnika iz uslužne djelatnosti.

Drugi je tzv. švedski, koji se spominjao kao mogući predložak za nove hrvatske zakone, a ima podršku udruga za prava žena. On ide za dekriminalizacijom osoba koje prodaju seks i kažnjavanjem kupaca.

Mišljenja stručnjaka o tome koje je rješenje bolje razlikuju se pa je u Hrvatskoj o tome potrebno provesti kvalitetnu raspravu. Mogućnost uvođenja švedskog modela spominjala se i u hrvatskim političkim krugovima i medijima. Među ostalima, o njemu se oglasio premijer Zoran Milanović, a za njega se zalažu i hrvatske udruge za prava žena. 

Naš istraživački tim ističe da u polemikama o zakonskoj regulaciji seksualnog rada, osim naglaska na ljudskim pravima te moralnim perspektivama, valja obratiti pozornost na zdravstvene implikacije. Zlostavljanje seksualnih radnica, koje povećava ostale zdravstvene rizike povezane s prostitucijom, kršenje je temeljnih ljudskih prava, ali i javnozdravstveni problem. Takvih diskusija, napominju, kronično nedostaje u Hrvatskoj, a u njih bi svakako trebalo uključiti i predstavnike seksualnih radnika i radnica, ne samo političare, feministkinje i aktiviste različitih nevladinih udruga.

Dvoje znanstvenika, H. Wagenaar i S. Altink, u jednom je članku iz 2012. upozorilo na to da se rasprave o dekriminalizaciji prostitucije vrlo često politiziraju i ideologiziraju. Politiku rješavanja ovog pitanja okarakterizirali su kao politiku morala 'vođenu eksplicitnom ideologijom, gotovo isključivo u službi opće javnosti, neosjetljivu za činjenice, kao onu o kojoj se diskutira emocionalno nabijenim jezikom, više zainteresiranu za simbolizam herojskih mjera nego za detalje njezine primjene te sklonu naglim zakonskim promjenama'.