U prošloj godini intervenirali su 2544 puta ili u prosjeku sedam puta dnevno. Bilo da su skidali odbjegle kućne ljubimce s drveća, spašavali unesrećene iz prometnih nesreća ili gasili požare. I bila je to relativno mirna godina: 2017. imali su gotovo šesto intervencija više, a almanasi pamte da ih je u 365 dana znalo biti i do pet tisuća.

Iako je bila s manjim brojem intervencija, prošla godina, odnosno 9. lipnja ostat će zapamćen po tome što su u istom trenutku bila četiri požara na četiri lokacije u gradu, od kojih su dva bila iznimno velika - oni u CIOS-u na Jankomiru te u skladištu u Heinzelovoj.

A kako je krenulo u siječnju (430 intervencija, od čega 216 požara), velike brojke mogle bi se ponovno dosegnuti.

Ima ih 360, 95 posto čine operativci na terenu, a smješteni su na pet lokacija: Centar, Dubrava, Novi Zagreb, Žitnjak i Jankomir. Riječ je o JVP-u Zagreb, profesionalcima koji ulaze tamo odakle većina bježi.

Iako će zagrebački vatrogasci nagodinu obilježiti 150 godina osnivanja prvog dobrovoljnog društva, a na području Zagreba djeluje ih 57, tportal je odlučio malo uraniti i posjetiti profesionalce u Savskoj ulici, u kojoj su vatreni dečki, u rujnu će biti, već 110 godina.

Ideja je bila da provedemo dio dana s njima, izađemo na intervenciju, kako bi priča bila što životnija… Ispalo je, međutim, da su jedini dim i vatra tog jutra bili nad ženevskim jezerom u pjesmi 'Smoke on the water' Deep Purplea, koja je svirala na radiju u uredu Siniše Jembriha, zapovjednika JVP-a Zagreb.

Ponedjeljak prijepodne bio je iz njihove perspektive neobično miran. Negdje blizu Sesveta tek je gorjela trava, što je pokrila ekipa iz Dubrave, dok je ekipa iz Centra obavljala uobičajene dnevne zadaće. Premda je percepcija ljudi da vatrogasci kad nisu na terenu uglavnom vrte prstima, igraju džepni bilijar i kartaju, stvarnost je bitno drukčija.

'Ma da, ljudi često misle da je kad nismo na intervenciji to vrijeme ispunjeno praznim hodom. Međutim, to nije tako jer postoje dnevne obveze koje se moraju odraditi', pojašnjava nam Jembrih dok pregledavamo listu intervencija u 2018. i brojno stanje ljudstva tog jutra po postajama. U Centru ih je tog jutra bilo 17, smjene su od po 12 sati, a poslije dolaska na posao prvo se obavlja pregled opreme i vozila kako se ne bi dogodilo da nešto od toga na intervenciji ne bi bilo neispravno.

'Kako je uz psihičku važna i fizička sprema, slijedi tjelovježba jer u prosjeku, kada je na terenu, vatrogasac na sebi ima između 20 i 25 kilograma opreme', navodi Jembrih dok prolazimo kroz dvorište u kojem se nalaze vježbalište i teren za odbojku na asfaltu.

U šetnji, doznajemo, zadovoljan je opremljenošću, voznim parkom kojim raspolažu…

U kompleksu u Savskoj, uz urede, garaže za vozila iznad kojih su spavaonice i vježbalište, nalaze se servisi izolacijskih aparata, mehaničarska radionica, servis elektroničkih uređaja i Operativno-komunikacijski centar (OKC) koji zaprima sve pozive s terena i iz kojeg se delegira tko i kamo treba ići. U njemu zatječemo Ervina Koprića, Damira Mirta i Darka Ivakovića, vatrogasce koji iza sebe imaju višedesetljetno iskustvo rada na terenu, a koje su zamijenili radom u OKC-u.

I sva trojica će se gotovo uglas složiti da je teren bolji od sjedenja u stolcu. Dodajem kako je i u slučaju novinara isto tako. Kada nazovete 193, velike su šanse da ćete, ako zovete s područja Zagreba, dobiti nekoga od njih.

'Ključno je kad ljudi nazovu da ne paničare. Važno je da ostanu smireni i pokušaju dati što je više moguće podataka kako bi to i nama olakšalo posao. Često uslijed dima i vatre ljude uhvati panika i ne znaju točno objasniti što se događa, a to dodatno otežava situaciju', napominje Koprić.

Vraćamo se u garaže jer je oglašena uzbuna, riječ je o vježbi, ali se svi ponašaju kao da situacija stvarna. Ekipa se iz spavaonica spušta niz štangu, oblače se u uniforme i u svega nekoliko minuta su u tri vozila. Što nije ni čudno jer je sve kao po špagi, vojnički složeno, kako u garaži, tako u spavaonicama.

Slijede tri kruga po dvorištu, razvlačenje cijevi do vrha tornja i postavljanje tzv. sky lifta kojim upravlja Ivica Horvatić. Riječ je o vozilu čija 'ruka' može doći do 32 metra visine. Ukrcavam se i premda nemam strah od visine, čovjeku nije svejedno kad se zatrese nevelika korpa.

'Malo je spor, ali je dobar jer dodatak omogućuje da se prebaci i s druge strane krova', objašnjava Horvatić.

Vježba je uspješno odrađena, a od Jembriha doznajem da je u postrojbi prosječna starost 44 godine, zbog čega su krenuli u pomlađivanje. U postrojbi je i djevojka koja je tog jutra bila slobodna.

'Bilo je još cura koje su pokušale, ali nisu prošle fizičke testove. Uspjelo je to samo Jasmini Kadiji i ona je zasad jedina žena u postrojbi', istaknuo je Jembrih, dodavši da požar ne pita jeste li muško ili žensko nego jeste li spremni sve izdržati.

A kako izgledaju ulazna i izlazna godišnja testiranja, mogli smo se i osobno uvjeriti u to. Vatrogasci pod punom opremom podižu uteg, kreću se na pokretnim ljestvama i traci te u komori punoj dima, u sklopu koje se nalazi tzv. kavez, labirint kroz kojeg se moraju pužući provući prije negoli se potroši zrak u boci.

Obilazimo servisne radionice, u kojima, pohvalio se zapovjednik, puno toga sami popravljaju i osmišljavaju. Za razliku od automehaničarskih ili nekih DVD-ova na moru, njihove zidove ne krase ljepotice s Pirellijevih kalendara. Tek u jednoj uvjerit ćete se u birani glazbeni ukus pa je tako svoje mjesto na zidu našao prvi LP britanskog The Clasha, na kojem je London 'gorio', dok će se u nevelikoj sobi s aparatom za pića i grickalice naći Dinamov grb te križ.

MMA borac u vatrogasnoj opremi

U njoj smo s Ivicom Horvatićem, Matejom Truhanom i Tomislavom Tometićem razgovarali o svemu pomalo, a najviše o poslu koji rade.

Iza Horvatića i Tometića skoro je pola stoljeća rada u postrojbi dok je Truhan, inače MMA borac, s njima tek dvije godine.

'Od borbi se baš ne može živjeti pa sam trebao posao. Vatrogastvo mi je oduvijek bilo privlačno, rad u smjenama ostavlja vremena i za treninge iako, otkad sam vatrogasac, nisam bio u ringu', priznaje.

'Ma daj, iskreno reci zakaj nisi', podbadaju ga Horvatić i Tometić, a potom nude i odgovor.

'Njemu nije problem ući u kavez i boriti se. Njemu je problem, ako izgubi, što ćemo mi reći. To bi trebao preživjeti, a upitno je bi li mogao. Zafrkancija koja bi nakon poraza uslijedila… To bi bilo gore od poraza', smijući se priznaju.

Zajebancija i dobra atmosfera, kažu, nešto je što im pomaže pri nakupljenom stresu na intervencijama.

'Ma nagleda se čovjek i krvi, unesrećenih ljudi, uništenih života. Najbolji način da se nosimo s time su šale i spačke', napominju.

Najteže prometne nesreće s djecom

A tijekom godina nagledali su se svega. Najgore su, navode, prometne nesreće, situacije u kojima stradaju djeca.

'To se teško može mjeriti s bilo čime', priznaje Tometić.

Kada se nađu u situacijama, bilo da je riječ o požaru ili prometnoj nesreći, u kojima ima djece u vozilu, imaju plišanca hrabrog Medu namijenjenog najmlađima kako bi se teška i mučna situacija bar malo olakšala.

Iako nastoje ne pamtiti takve stvari, uvijek ima situacija koje se urežu u sjećanje.

'Pamtim svadbenu kolonu u Sesvetama kod Dubokog Jarka. Sestra mladenke ili mladenca poginula je u frontalnom sudaru. Cijela familija bila je tamo, ne može ih se staviti na neku udaljenost, a moraš raditi svoj posao. Teške su to situacije', prisjetio se Tometić.

Kažu kako je kod njih, iako svi misle da nije tako, svaki dan drugačiji jer nikad ne znaš što intervencija nosi i u što se može pretvoriti na kraju.

'Mislim da se posao vatrogasca ne može usporediti ni s jednim drugim. Posao nije jednoličan, a svaki izlazak na teren je drugačiji. Nikad ne znaš što te točno čeka', pojasnio je Horvatić.

'Imaš situacije da ljudi voze trke noću po Sljemenu i onda iz okuke izlete u šumu pa ih treba naći, doći do njih i izvući ih u mrklom mraku', prisjetio se.

Kako ima teških, tako ima i bizarnih i smiješnih situacija.

'Jednom prigodom zvali su nas da dođemo skinuti dikobraza s drveta. Pogledali smo se u sobi s upitnikom. Kakav sad dikobraz? Ali stvarno je bio dikobraz koji je u Zoološkom pobjegao na vrh stabla i nisu mogli do njega. Skinuli smo ga, a za uspomenu je na oglasnoj ploči dugo visjela rukavica puna njegovih bodlji', prepričao je zgodu Tometić.

Mačke i sove, domeće, priča su za sebe. 'Krenem ih skinuti, one pobjegnu na drugu, višu granu. Ja za njima, one ponovno promijene poziciju i tako nekoliko puta, da bi na kraju otišle', smijući se ispričao je Horvatić.

Prisjetili su se i situacije kad je netko na nekoliko metara špage zavezao vranu koja je letjela samo oko drveta ili intervencije u Vlaškoj kada su vozilima blokirali prugu, da bi jedan penzioner izašao iz tramvaja i počeo im vikati da se maknu jer on mora stići doma.

O '50 nijansi sive' već se ispredaju legende pa kažu da u zadnje vrijeme manje nailaze na situacije u kojima se partner(ica) ne može osloboditi lisica jer su njihova upozorenja preko Facebooka očito urodila plodom.

Iako ne vole govoriti o onom negativnom, napominju da ih posebno iritiraju vozači na cesti koji se propisno ne miču, a posebna kategorija su oni koji im se nalijepe na rep i voze za njima kroz crvena svjetla na semaforima.

'Divljaka ima, ali manje', napominju.

Vatrogasci odlaze u Dubai

Kako je Hrvatsku posljednjih godina zahvatio egzodus iseljavanja radnika iz svih mogućih branši, pitamo ih ima li toga i kod njih. Naravno, odgovor je pozitivan. I dok većina odlazi put Europe, a najnaseljeniji 'hrvatski' otok postaje Irska, vatrogasci idu na istok, put Dubaija. Razlog je, naravno, novac.

'Nekoliko naših kolega je otišlo tamo. Plaće su to o kojima mi možemo samo maštati', navodi Tometić, a Truhan dodaje kako u Emiratima vatrogastvo nije bilo organizirano, nego sve radi jedna njemačka tvrtka koja je tražila ljude.

'Što se tiče naših plaća – uvijek može više, posebno zbog posla kojim se bavimo. Hrvatski vatrogasci slove za bolje u Europi jer mi ulazimo tamo gdje nitko ne ulazi. Vani se samo provjerava ima li ljudi i ako nema, onda se gasi samo izvana, a kod nas se spašava da šteta bude što manja', objašnjava Tometić, dodajući da smo mi univerzalci dok su vani usko specijalizirani za pojedine situacije.

Neizbježna tema, nažalost vrlo aktualna i nakon više od desetljeća, bila je i obeštećenje Frane Lučića, jedinog preživjelog vatrogasca iz kornatske tragedije.

Na njegov spomen u 'kafeteriji' je nakratko nastao tajac, da bi se uz vrtnju glavama sve moglo sažeti u tri riječi: katastrofa, sramota i Hrvatska. 'Ne razumijemo kako je moguće da se to toliko vuče po sudovima. To je stalan predmet naših razgovora. Šikaniraju čovjeka za smiješnu cifru manju od dva milijuna kuna. On je ostao invalid za cijeli život', smatra Tometić.

Horvatić vrti glavom i dodaje kako je to sramota, ali da je i to - Hrvatska.

'Daju 40 milijuna kuna za bolnicu u BiH, a njemu ne mogu dva milijuna. Pa to je žalosno', ogorčeno je ustvrdio Tometić, a Horvatić je uvjerenja da se slično dogodilo u SAD-u, tamo bi bio heroj kojeg bi država odavno zbrinula.

'To je katastrofa. Nije to trebalo doći do suda. Trebalo je obeštetiti čovjeka', mišljenja je Truhan.

Druženje u Savskoj zaključujemo nogometom i Dinamom čiji grb krasi 'kafeteriju'.

'Dinamo ima šanse protiv Benfice samo ako ozbiljno pristupi. Bude li se razmišljalo na način 'lako ćemo', od prolaza neće biti ništa', zaključuju naši sugovornici.

Napuštamo Savsku, a dvadesetak minuta kasnije na njoj se čuju sirene. Nisu bili vatrogasci, nego hitna pomoć. No taj dan za ekipu iz Centra nije prošao bez intervencije. Navečer je gorjelo na Glavnom kolodvoru.