Belgija preuzima od Španjolske predsjedanje EU nakon izbora u kojima je pobijedila politička struja koja zagovara postupni raspad federacije. Mogućnost da Belgija nestane, možda ne baš tijekom njezina vođenja EU, metafora je onih tenzija kojih živi sama Unija, a koja se nalazi pod udarom politika koje zagovaraju jače uloge nacije, a to su inače države s najvećim utjecajem
Poteškoće koje ima Belgija na unutarnjem planu, pokazalo se do sada, ne bi trebale biti prepreka da predsjednik Europskog vijeća, Belgijanac Herman van Rompuy i dalje uspješno obavlja svoj posao. 'Želimo biti suzdržani i ne stvarati probleme Uniji', izjavio je v. d. belgijskog šefa vlade Ives Leterme.
Otkad je imenovan prije sedam mjeseci, Van Rompuy je pokazao veliki sposobnost pregovaranja u najtežim trenucima financijske krize. Osim toga, upravo je odigrao važnu ulogu na susretima na vrhu G-8 i G-20 u Torontu, gdje je jako odlučno branio model rasta EU.
Implementacija Lisabonskog ugovora ima pred sobom još dalek i težak put. Podaci Unije u trenutku kada predsjedništvo preuzima Belgija ne ulijevaju nadu da će se puno toga moći napraviti. Naime, Španjolska je u više navrata pokazala da nije imala svježe ideje i nedostalo je, tijekom njezina predsjedanja, odlučnost pravog lidera
Ekonomska kriza će i dalje biti najvažniji problem pogotovo u nedostatku zajedničke ekonomske politike 27. zemalja članica. Polugodišnje predsjedavanje i dalje ima važnu ulogu, ali EU raspolaže s novim instancama vodstva koje će sada, više nego ranije, morati pokazati učinkovitost.
Pored rizika od paralize, semestar koji počinje prisilit će članice da se dogovore oko izvaninstitucionalne prakse za rješavanje poteškoća kao što su napadi na euro. Upravo nedostatak inicijative Španjolske doveo je do toga da su neke zemlje članice, poput Njemačke, preuzeli kormilo europskog broda in extremis. Donekle ili su u velikoj mjeri spasile situaciju pa im ne bi trebalo biti zamjereno to soliranje. Ipak, ne treba se zaboraviti da je europski projekt uspješan samo ako se dogodi vrlo važan stupanj institucionalizacije ključnih odluka, a ne toliko u prešutnom priznavanju moći velikih članica.
Zato neće biti samo belgijski posao da se provede politika koja će jačati euro i osigura prosperitet Unije, što bi mogla biti smatrana prioritetnom zadaćom. To je odgovornost svih članica, kao i ta da se osigura da nove institucije stvorene i uvedene Lisabonskim ugovorom budu učinkovite. Pogotovo sada kada je očito da šestomjesečna predsjedavanja imaju sve manju važnost. Ne bi bilo dobro i da važnost imaju, niti zbog nestabilnosti Belgije, a još više zbog činjenice da Belgiju dogodine nasljeđuje Mađarska, zemlja još više sukobljena i podijeljena na unutarnjem političkom planu.
