'Oni će svi završiti u Remetincu!' - bila je to, prije dvije-tri godine, česta kletva građana koji su komentirali posljedice ekonomske krize i izjave vodećih političara. No, rijetki su vjerovali da će se usputno proročanstvo jednom i ispuniti. Barem ne na 'velikim zvjerkama', odnosno bivšem premijeru Sanaderu.

Prije tri godine Sanadera su dočekivali sa smiješkom i pljeskom, slikali ga na proslavama i domjencima u društvu ljudi koje neki smatraju važnima i koji, prvenstveno, sebe smatraju važnima. Slikao se Sanader i s čelnicima DORH-a i USKOK-a, Mladenom Bajićem i Dinkom Cvitanom. Govorio je o korupciji kao o najstrašnijem zlu, ne sluteći očito da će se zakon jednom primijeniti i na njega – nevinog ili krivog – to je na sudu da ocijeni.

Sve što Sanader radi i sve što se oko njega događa, uvijek je imalo nekoliko sasvim različitih interpretacija koje su bile potkrijepljene podjednako labavim argumentima. Taj se trend nastavio i s njegovim privođenjem hrvatskom pravosuđu: od pitanja koristi li problem s nogom samo da ga na sudu fotografi na sudu ne bi ovjekovječili u lisičinama, do pitanja je li svojim srčanim problemima na početku suđenja htio od javnosti izvući sažaljenje? Kad je Sanader u pitanju, sve se nekoliko puta preispituje.

Suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu, za ratno profiterstvo u aferi Hypo, trebalo je početi 28. listopada. Dosad neviđeni broj novinara gurao se na ulazu suda od ranih jutarnjih sati. Sanader se u sudnici pojavio sa zakašnjenjem od 15-ak minuta, i to u crnoj vesti i plavim hlačama. Prvo Sanaderovo obraćanje sudu, odnosno sucu Ivanu Turudiću, bilo je riječima: 'Odavno imam kardiološke probleme i ispričavam se što sam došao ovako obučen. Trebao sam, naime, jutros u bolnicu, inače bih došao u odijelu.'

Premda je, naravno, znao kad mu počinje prvo suđenje, Sanader tvrdi da su ga u zatvorskoj klinici to jutro ipak uputili u bolnicu te da su ga na putu, iznenada, preusmjerili na sud. To je demantirao ravnatelj Uprave za zatvorski sustav koji je rekao da je Sanaderovo jedino odredište toga jutra bio – sud i da je Sanader to znao. Kome vjerujete, nije ni važno, sad je važno samo kome vjeruje sudac Turudić i je li taj detalj njemu uopće važan.

Sudac Ivan Turudić, prije nekoliko dana izabran za predsjednika Županijskog suda, predsjednik je i uskočkih sudaca. Već je presudio Damiru Polančecu, Nevenu Jurici, Mladenu Šlogaru (za ubojstvo Ivane Hodak), Vladimiru Zagorcu… Poznat je po autoritetu te ciničnim, za neke možda i neprimjerenim, primjedbama koje znaju nasmijati neke, ali ne i one na koje se odnose.

Tako je Turudić u prvih mjesec dana suđenja Sanaderu (u objedinjenom postupku za afere Hypo i INA-MOL), upozorio USKOK-ovu tužiteljicu Tamaru Laptoš da čita sporije jer ga podsjeća na spikere čije glasove na kraju reklama za lijekove ubrzaju dok čitaju upozorenje. Nakon lažne dojave o bombi i detaljnom pretresu zgrade suda prije svjedočenja Mate Granića, ročište je otvorio ciničnim savjetom prisutnima da ipak ispod klupa provjere da nije ostala neka bomba. Odvjetnicima nerijetko da do znanja da su im pitanja zamorna, a jednom novinaru u publici zaprijetio je izbacivanjem iz sudnice jer žvače žvakaću gumu. Premda neki mediji naglašavaju 'sukobe' suca Turudića i Sanadera, sudac se prema optuženiku ipak trudi biti blaži, pa mu često objašnjava kako se treba ponašati u sudnici i upozorava ga da 'on nije tu da postavlja pitanja, nego da na njih odgovara'.

Naime, sud je tu da sasluša brojne istine i važe dokaze. Svaki suvišni detalj u iskazu smatra se odugovlačenjem postupka i nepoštivanjem suda. Sudac, dakle, svojim autoritetom mora stvoriti atmosferu u kojoj se govori samo o važnim stvarima za donošenje najpravednije presude i ne smije dozvoliti da se sudnica pretvori u tribinu s koje se pojedinci ispovijedaju javnosti i popravljaju svoj ugled - što je čest slučaj.

Na početku suđenja Sanaderu, od stotina dokaza u sudskom spisu, jedan je dobio posebnu pozornost: snimka Sanadera i predsjednika Uprave mađarskog MOL-a Zsolta Hernadija u luksuznom zagrebačkom restoranu Marcellino iz 2009. godine. Neobično je da je snimka došla u ruke USKOK-a i izašla na vidjelo upravo na početku suđenja. Ona je, inače, bez tona, tako da se ne zna o čemu su Sanader i Hernadi razgovarali, ali se vidi da su se dopisivali preko bloka koji je Sanader dodao Hernadiju te se vidi da je Sanader vadio bateriju iz mobitela. Pretpostavlja se da je to učinio da ga se ne bi prisluškivalo. Sanaderovi odvjetnici tvrdili su da je ta snimka nezakonita kao dokaz jer je očito čuvana dvije godine upravo da bi se Sanader teretio, premda tvrde da ionako ništa ne dokazuje. Sud je ipak odlučio drukčije te je snimka puštena na sudu kao dokaz. Koliko ona zaista šteti Sanaderu i pomaže USKOK-u da dokaže svoju tezu, vidjet će se tek kada se svi djelići mozaika poslože. Taj mozaik će na kraju smjeti interpretirati jedino sudac. Jedino što mi iz ovoga dokaza smijemo i možemo iščitati, a to je činjenica da je prva žrtva suđenja Sanaderu - restoran Marcellino kojemu je naglo pao promet.

Na suđenju je do sada ispitano nekoliko svjedoka USKOK-a, i to za optužnicu za Hypo. Sanadera se u toj aferi tereti da je kao zamjenik ministra vanjskih poslova 1994. godine, u pregovorima za kredit s Hypo bankom, dobio proviziju od 3,6 milijuna kuna. Sanader je rekao da se ne osjeća krivim te ponovio da s gnušanjem odbacuje optužbu da je bio ratni profiter: 'Ja sam bio najviši dužnosnik RH od 1992. godine u Ministarstvu vanjskih poslova, sve do dužnosti premijera. Služio sam najbolje što sam mogao. Nisam ratni heroj, a nisam ni spomenuo da imam čin pukovnika u 20 godina. Nisam se hvalio time. Dobio sam taj čin od Franje Tuđmana 1993. godine, na temelju svojih zasluga u ratu.'

Prvi svjedok bio je tadašnji premijer Nikica Valentić koji na sudu nije mogao uprijeti prstom u Sanadera te je rekao da je uvjeren da je ugovor s Hypom potpisao ministar vanjskih poslova Mate Granić: 'Ne isključujem mogućnost da je ministar delegirao svog zamjenika da potpiše takav ugovor, ali u konkretnom slučaju mislim da ga je ipak potpisao Granić.' No, Sanaderov tadašnji zamjenik Miroslav Kovačić svjedočio je da se Sanader više puta u Ministarstvu sastajao s predsjednikom uprave Hypa Wolfgangom Kultererom, ali nije znao o čemu su pričali i je li bilo govora o proviziji. Božena Ključarić, tadašnja direktorica Elana, vidjela je Sanadera u Westinu u društvu Kulterera i tadašnjeg direktora PBZ-a Martina Katičića, ali nije znala jesu li se slučajno tamo sreli ili su bili na sastanku zajedno.

Posljednji svjedok bio je Mate Granić, tadašnji Sanaderov šef, odnosno ministar vanjskih poslova. Obrana je na početku suđenja bila najavila da će dokazati da je glavni pregovarač s Hypom bio Granić, a ne Sanader. Granić je na sudu prošloga tjedna, nakon pretresa suda zbog dojave o bombi, prepričao da je ponuda Hypo banke za kreditiranje kupnje veleposlanstava razveselila njega i Sanadera kojega je nazivao samo 'zamjenikom'. Kaže da je Sanader sam vodio pregovore i imao svu dokumentaciju. Što se tiče Eugena Laxe, čiji je potpis na isplatnicama provizija iz Hypa, Granić kaže da ga ne poznaje i da mu je o njemu govorio Sanader. Prema Granićevim riječima, sam Franjo Tuđman Sanaderu je preporučio Laxu da mu pomogne u pregovorima. Granićevo svjedočenje odvjetnici su nazvali nevjerodostojnim, posebno zato što je iskaz u nekim dijelovima mijenjao tri puta.

Kao što se zaključuje iz kratkih i površnih presjeka iskaza prvih svjedoka, nemoguće je bilo koje suđenje pratiti kao utakmicu u kojoj netko vodi ili gubi. Koliko su neki dokazi vjerodostojni i koliko potvrđuju tezu USKOK-a u optužnici, prosuđuju suci koji su za to posebno obučeni, imaju uvid u svaki dokazni spis i koji svoja privatna mišljenja moraju ostaviti sa strane. Isto je i sa svjedočenjima. Kako je, nevezano za slučaj Sanader, rekao odvjetnik Vlatko Nuić, postoje tri istine: 'Jedna je objektivna - ono što se dogodilo, druga je sudska - ono što se može dokazati da se dogodilo, i treća je medijska - ono što se na kraju ispostavi da se dogodilo.' Vrlo je važno shvatiti da bez vremenskog stroja nikada nećemo znati objektivnu, potpunu istinu o nekom događaju, i da je sudska istina, u našem sustavu, jedina koja se na kraju računa. Zato u Ustavu i stoji da smo svi nevini dok se ne dokaže suprotno.