Među prvima koji mu je čestitao rođendan bio je ultranacionalistički ruski ideolog Aleksandar Dugin (62), a na svom kanalu na Telegramu, nekoliko minuta nakon ponoći, napisao je: 'Bože, čuvaj cara!' Čestitku nije propustio uputiti ni čečenski vođa Ramzan Kadirov te je također na Telegramu napisao: 'Danas je, prijatelji, rođendan našem nacionalnom vođi. Ovo je značajan dan za cijelu našu domovinu.' Očekivano, čestitku je uputio bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, kao i predsjednik Nikaragve Daniel Ortega.

Čestitke zapadnih državnika, također očekivano, nije dobio, a njegov je rođendan prilika da podsjetimo na život i karijeru danas jednog od najomraženijih ljudi barem u Europi i SAD-u, kojeg zbog napada na Ukrajinu često uspoređuju s kancelarom nacističke Njemačke iz prošlog stoljeća Adolfom Hitlerom.

Rana karijera

Osnovni podaci iz biografije kažu da je rođen 7. listopada 1952. u tadašnjem Lenjingradu (danas Sankt Peterburg) te da je nakon karijere u KGB-u početkom 1990-ih ušao u politiku te je brzo napredovao i već 2000. bio izabran za predsjednika države, nakon iznenadne ostavke Borisa Jeljcina, a od tada, kao predsjednik i premijer, vlada Rusijom željeznom rukom i s neupitnim autoritetom.

O njegovu djetinjstvu nije poznato previše detalja, samo to da je odrastao u radničkoj obitelji. Njegov otac Vladimir Spiridonovič Putin za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je u sovjetskoj mornarici, nakon čega je demobiliziran i nastavio je raditi kao kvalificirani radnik u tvornici vagona Jegorov, a i majka Marija Ivanovna Putina radila je u tvornici. Kakvo mu je bilo djetinjstvo, sam je u jednom intervjuu pokušao oslikati pričom o tome kako je, među ostalim, često naganjao štakore po hodniku zgrade u kojoj je stanovala obitelj. Još kao đak u osnovnoj školi počeo se zanimati za borilačku vještinu džudo, koji navodno vježba i danas, a nosilac je crnog pojasa 8. dan. Nakon završene srednje škole studirao je pravo u Lenjingradu te je diplomirao 1975., kada je i regrutiran u KGB, tajnu službu Sovjetskog Saveza.

Deset godina kasnije poslan je u tadašnju Istočnu Njemačku, u Dresden, a u Njemačkoj je bio i za vrijeme revolucionarnih promjena i pada Berlinskog zida, koje je označilo početak pada komunizma u istočnoj Europi. Početkom 1990. vraća se u Rusiju te se ubrzo povlači iz aktivne službe KGB-a u činu pukovnika, nakon čega počinje strelovita politička karijera koja će ga nepunih deset godina kasnije dovesti do mjesta najmoćnijeg čovjeka u Rusiji i jednog od najmoćnijih u svijetu. Prvu polovicu 1990-ih proveo je u Sankt Peterburgu te je došao do mjesta prvog zamjenika gradonačelnika, a 1996. preselio se u Moskvu i radio u administraciji tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina. Već dvije godine kasnije, 1998., Jeljcin postavlja Putina na mjesto ravnatelja FSB-a, nasljednika KGB-a, a nedugo nakon toga na mjesto tajnika Vijeća sigurnosti, utjecajnog tijela u strukturi ruske vlasti.

Već 1999. Jeljcin ga postavlja i za premijera, a nakon njegove iznenadne ostavke krajem 1999. postaje vršitelj dužnosti predsjednika države te na izborima u ožujku osvaja svoj prvi predsjednički mandat. Rastu njegove popularnosti u zemlji, smatraju analitičari, doprinijelo je to što je pokrenuo dobro organiziranu vojnu operaciju protiv pobunjenika u Čečeniji, koji su se htjeli odcijepiti. O njegova prva dva mandata ispisani su tomovi, a poznato je da je uveo visoko centraliziranu kontrolu odozgo prema dolje, pod svoju šapu stavio većinu ruskih medija, a po nekim procjenama država je pod njegovim vodstvom preuzela kontrolu nad oko 70 ruskog gospodarstva.

Poznato je i njegovo zauzdavanje oligarha, koji su se potkraj Jeljcinova mandata previše osilili, tako da im je dao do znanja da im sudbina ovisi o odanosti njemu osobno. Najpoznatiji je primjer Mihaila Hodorkovskog, jednog od najbogatijih oligarha, koji se nije želio povinovati Putinovoj volji, nego je najavio da će se politički aktivirati protiv njega. Vrlo brzo se našao pred sudom pod optužbom za porezna dugovanja, oduzeta mu je tvrtka Jukos, a on je završio u Sibiru. Obračunavao se surovo sa svim kritičarima, od novinara do političara, pa su tako pod sumnjivim okolnostima stradali utjecajna novinarka Anna Politkovskaja, liberalni političar Boris Nemcov, bivši špijun Aleksandar Litvinenko, a zadnji poznati slučaj onaj je Alekseja Navaljnog, oporbenog lidera koji je u veljači ove godine, također pod sumnjivim okolnostima, umro u sibirskom zatvoru.

Kako mu je prvi mandat počeo ratom s Čečenima, i ostatak vladavine obilježili su mu ratovi, pa je tako 2008. Rusija napala Gruziju, a 2014. pokrenula rat u Ukrajini, obilato naoružanjem i ljudstvom pomažući separatističke snage u Donbasu, potom je okupirala poluotok Krim i pripojila ga, a 2022. pokrenuta je i sveopća invazija na Ukrajinu, koja traje i danas, a tijekom koje su Rusi povećali okupirana područja. Također su zabilježena mnoga zvjerstva i ratni zločini koje su počinili ruski vojnici, kao i otmica tisuća ukrajinske djece smještene na nepoznatim lokacijama u Rusiji, čija je sudbina nepoznata.

Najduži staž u 200 godina

Da bi ostao na vlasti i nakon drugoga četverogodišnjeg mandata, što je tada bilo zabranjeno, 2008. je ponovno postao premijer, s time da su mnoge predsjedničke ovlasti tada prešle u premijerske ruke, a za predsjednika je postavio Dmitrija Medvedeva. Nakon četiri godine premijerskog mandata i zakonskih promjena prema kojima se mogao ponovno kandidirati, ponovno je izabran za predsjednika, s time da je u međuvremenu predsjednički mandat produžen na šest godina. Na izborima u ožujku ove godine, koje je Europski parlament proglasio nedemokratskim, s gotovo 88 posto osvojio je ukupno peti mandat, a ostane li na dužnosti do kraja tog mandata 2030., bit će ruski vladar s najdužim stažem u posljednjih 200 godina.

Iako duži niz godina nije previše omiljen na Zapadu, čašu je prelila otvorena invazija na Ukrajinu 2022., nakon koje je, zbog zločina počinjenih s ruske strane, Haški sud izdao nalog za njegovim uhićenjem, a mnogi su ga zapadni političari i analitičari uspoređivali s nacističkim vođom Adolfom Hitlerom. Tako je njemački ministar obrane Boris Pistorius u travnju ove godine rekao da je Putin poput Hitlera te da neće stati, misleći na to da bi nakon eventualnog osvajanja Ukrajine mogao pokušati osvojiti i neku drugu europsku državu.