Dokumentarni film 'Znam šta je ofsajd' nastao je kao dio serijala filmova 'Živ(j)eti zajedno' koji donosi priče o građanskoj hrabrosti pojedinaca i pozitivnim pričama iz proteklog rata na području bivše Jugoslavije. Jedan od junaka ovog dokumentarca, nekadašnji rukometni reprezentativac SFRJ i dugogodišnji igrač Bosne i Crvene zvezde i prije svega veliki čovjek, Goran Čengić sredinom 1992. stradao je u sarajevskoj Grbavici kada je pokušao spasiti život susjedu, doktoru Husniju Ćerimagiću.

Uz Čengića film donosi i priče o drugim vrhunskim sportašima koji su se suprotstavljali ratnom ludilu, poput Mirze Delibašića, Krešimira Ćosića i Dejana Bodiroge, našeg sugovornika Dragana Kapičića, ali i nekih drugih sportskih imena.

Je li u tadašnjoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije vladalo zajedništvo? Jesu li postojale nekakve podjele po etničkom ili nacionalnom ključu?

Ono što ja mogu tvrditi iz mojih nekih desetak godina koje sam proveo u reprezentaciji, nije postojala nikakva podjela na relaciji etničkog... Čak je odnos između Zadrana i Splićana bio zategnutiji po pitanju tko je veći košarkaški centar. Dakle, nekakva podjela nije se osjećala. Štoviše, meni je bilo jako interesantno da u jednom periodu kada su bile pripreme, koje su bile tijekom ljeta, budemo zajedno kao ljudi s kojima nismo svakodnevno, s ljudima iz Zagreba, Ljubljane, Zadra, Skopja... I kada bismo se okupili tako, to bi bilo jedno interesantno druženje; biti dva mjeseca s nekom splitskom pričom, zafrkavanjem, sjajnim Ratkom Tvrdićem koji zna pričati viceve... Ja sam jugoslavenstvo doživljavao kroz ta naša druženja, naša zafrkavanja jedna drugih, ali i igranja zajedno, borbe jedan za drugoga, pa onda i pobjeđivanja.

Kakav ste odnos imali s Krešimirom Ćosićem?

Bili smo bliski doslovce od onih prvih dana, kada je on došao kao jedan mlad, skroman, stidljiv igrač. Od tada kad je došao u reprezentaciju i postao stalni član, postali smo cimeri. I od tog dana smo krajnje bliski, kao što možete biti kada provedete godišnje dva, tri mjeseca zajedno u sobi. On je inače bio duhovit, sa svim svojim šarmom, štosovima, zafrkavanjem koje je nekad prelazilo granice pa bi se netko znao i naljutiti, mada je to uvijek bilo u stilu mladog neobuzdanog čovjeka, koji je bio bez pardona prema starijima. To je naše druženje bilo maksimalno intimno, koliko se moglo. Kad je dolazio u Beograd, dolazio je meni doma gdje bi prespavao. Isto sam bio kod njega, i sa suprugom išao u Zadar i po nekim okolnim otocima. To je bilo pravo druženje i prijateljstvo.

Kako je taj odnos izgledao kad je zaratilo?

Ćosić je tada bio u Grčkoj, u AEK-u, gdje je bio trener. Zadar je bio generalno u vrlo teškom stanju, jer je trpio posljedice rata. Čuli smo se, no nismo bili načisto u tom trenutku što se događa i otkud rat. On je posebno bio iznenađen svim tim stvarima, zatečen. Kada smo kasnije pričali o tome, vidio sam da je neupućen i bez želje za stajanjem na neku stranu. Nastupao je samo kao čovjek kojeg je sve to iznenadilo, iako je imao realnu sliku o svemu, o zemlji u kojoj je živio. On je naprosto osjećao bol, veliko razočaranje što se to događa, ne razumijući razloge. Kasnije je otišao u Ameriku, gdje je predstavljao Hrvatsku.

Jeste li bili u kontaktu s njim i tijekom njegove bolesti i liječenja?

Povremeno smo se čuli. Uvijek bih pitao kako je, kako napreduje to liječenje. Uglavnom smo o tome pričali. Znao me razveseliti kada bi mi objašnjavao da ide k boljem. Pričali bi o obitelji također. Iznenadio sam se kako su se stvari razvile. Očekivao sam kako će javiti kad se vraća, da se vidimo. Umjesto toga, odjednom su stigle vijesti o komplikacijama i problemima uslijed kojih je preminuo. Nisam vjerovao, jer je u zadnjem razgovoru rekao kako 'sve ide kako treba'. To je bio jako tužan trenutak za mene.

Jeste li u svibnju 1995. išli na sprovod u Zagreb?

Jesam, išao sam sa suprugom. Sjeli mi u auto i odlučili krenuti za Zagreb, dok su drugi govorili 'nemoj, tamo je rat'. Odgovorio sam: 'umro je on, idem pa što bude', mada nisam ni osjećao neki strah od ne znam čega. Išao sam kroz Hrvatsku podravskom magistralom, stajao nekoliko puta. Stao u neko selo, tu su bili neki vojnici, neki rezervisti. Tražio sam mehaničara, jer mi nešto nije funkcioniralo u autu, pa sam pitao za pomoć i dobio je. A i zadarski navijači, koji su u Zagreb došli na sprovod, kad su me vidjeli, došli su me pozdraviti. Očekivao sam, budući da je Zadar bio bombardiran, da mi netko dođe i kaže 'što si ti tu došao'. Toliko je iz njih izašla emocija, ljudskost, čak su se ispričavali ako su ikad grubo navijali protiv mene. S tog putovanja sam došao s toliko pozitivnih utisaka, da je to fantastično.

Kako ste generalno proživljavali vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bujanje ekstremnog nacionalizma?

Moja obitelj i ja smo bili ekstremno kritički nastrojeni protiv srpske uloge u ratu, odnosno uloge Srbije u ratu. Smatram kako je rat započet i ostvaren na ovim prostorima, s odgovornošću onih koji su najveći i najjači, a prije svega to je Srbija, čija je odgovornost bila najkonkretnija. Protiv rata u Dubrovniku potpisali smo peticiju supruga i ja. Protestirali smo i u Beogradu. Kada je počela opsada Sarajeva, zvao sam profesora Zdravka Grebu i rekao mu da se bore i da očuvaju tu nesretnu Bosnu, simbol Jugoslavije; jer ako nema nje, nema ni Jugoslavije. Moj otac Jovo, utjecajan nekada u Jugoslaviji, u Sava centru u Beogradu tada je pred nekoliko tisuća ljudi optužio generale za pasivnost, jer su pozdravljali Miloševićevu politiku i ponašanje čineći tako najgoru stvar prema zemlji koju su stvarali. Većina dvorane negativno je reagirala i napala ga.

Kakva je bila uloga drugih aktivnih i bivših sportaša u to vrijeme?

Sport je bio dosta distanciran od toga što me je jako razočaralo. Razočaralo me jer se mnogi poznati sportaši nisu angažirali, a morali su. Ipak je sport bio najbliži običnom čovjeku, pogotovo mladima. Sportaši nisu podržali mlade ljude, studente koji su prosvjedovali protiv rata. Zato je to bilo razočaravajuće. Bilo je onih koji su se distancirali od sve drame koja je zahvatila gotovo svaki dio prostora one zemlje. Kao da su se pravili neupućenima u događanja. Bilo je i onih koji su bili naklonjeni 'svojima', na navijački neki način. Nisam čuo da se netko javno oglasio, osim ovako u prijateljskom razgovoru. Pretpostavljam da ljudi nisu htjeli riskirati svoju poziciju u društvu iako su možda dijelili slične stavove sa mnom.

Može li sport igrati pozitivnu ulogu u pomirenju i stvaranju boljih odnosa među nekad zaraćenim državama?

Zašto se jedan hrvatski mladić ne bi divio jednom NBA-igraču koji je iz Srbije, jer primjerice, ima kvalitetu i sviđa mu se kako igra. Postoji, naime, prirodni afinitet prema vrijednosti koji nije ugrožen etničkim porijeklom. Sportaši bi morali ponekad biti blizu politici, biti na strani ispravnog na širem planu, s obzirom na njihov utjecaj, značaj i poziciju u svijetu. Sportaši, kao svjetski ljudi, morali bi biti iznad lokalnih stvari. Kao što je Mate Parlov rekao 'kako da budem nacionalist, kad sam prvak svijeta?'. Pa to je to, kako da ja, recimo budem veliki Srbin, kada me poštuju u cijelom svijetu. Usprkos porijeklu, ne mogu biti lokalan, jer onda mogu svoju svjetsku titulu baciti u smeće.

Kakvu ste ulogu odigrali u dokumentarnom filmu 'Znam šta je ofsajd'?

Apsolutno sve što je rečeno u tom filmu, stojim iza toga i osjećam to u potpunosti. Svaki film te vrste, svaka kritika društvenih anomalija moja je obaveza. Jako me se dojmio taj film, pogotovo uvod u kojem su mladi na vrlo inteligentan način govorili ono što je bilo i što treba biti. Mladi su tu djelovali kao netko tko nas starije treba učiti. I generalno, smatram da bi mladi trebali učiti sve nas, a pogotovo sve one koji vode naše živote...