Kako god završio nedjeljni referendum o ustavnoj definiciji braka, mjeseci koji su za nama svjedoče o tome da se u Hrvatskoj upravo događa promjena kakvu dosad još nismo imali prilike vidjeti.

I nije srž te promjene samo u tome što je jedna grupa građana, unatoč poprilično zahtjevnoj proceduri, pravnim putem uspjela natjerati vlast da o nekom pitanju raspiše referendum. Jer tomu je tako blizu svojedobno bila i sindikalna koalicija. Prava se novost sastoji u tome što je, za razliku od sindikata, građanskoj inicijativi 'U ime obitelji' to uspjelo ne samo protivno volji vlasti, nego i unatoč otvorenom 'ratu' koji su protiv te inicijative proglasili do jučer neupitni kreatori javnoga mnijenja u nas: najmoćnije nevladine udruge i najmoćniji mediji u zemlji.

Istina, ta je inicijativa uživala potporu dijela oporbe i većine vjerskih zajednica u Hrvatskoj, no protivnicima predstojećeg referenduma to bi trebala biti slaba utjeha. Fokusirajući se naime na tu sitnu utjehu, mogla bi im promaknuti puno krupnija činjenica: da su izgubili sposobnost utjecaja i 'kontrole' nad stotinama tisuća ljudi u ovoj zemlji. No kako su se prema cijelom tom novouspostavljenom pokretu odnosili od samog početka, ne bi ih trebao ni čuditi rezultat koji su dobili.

Kako sam prije više od pola godine na ovome istom mjestu već pisao o promašenim metodama borbe protiv referendumske inicijative, koja je tad bila još u povojima, ne bih se htio ponavljati. No kad sad ponovno čitam taj stari tekst, mogu se samo čuditi kako su i vlast i nevladine udruge i brojni mediji ne samo uporno ustrajali u svojim promašenim i jalovim pokušajima da toj 'nemani' stanu na put, nego je i svaka nova metoda te njihove borbe protiv referendumske inicijative istoj toj inicijativi samo davala novi vjetar u jedra. Ta bjesomučna potraga za 'pravim' organizatorom, koja je rezultirala ponovljenim otkrićem da je riječ o nekoj tamo opskurnoj stranci Hrast (ili možda ipak HDZ-u ili Crkvi?); to prekapanje po osobnom i poslovnom životu Željke Markići članova njene šire obitelji, njenim prihodima i rashodima; to beskrajno ponavljanje ni s čime potkrijepljenih i 'samorazumljivih' optužbi za kršenje ljudskih prava i diskriminaciju; to mahanje Hitlerom i Jasenovcem, to nadmeno etiketiranje zagovornika referenduma 'zatucanim mračnjacima' – sve su to brane koju ovu 'rijeku' nisu mogle zaustaviti. Dapače, samo su je dodatno ubrzale.

Još je naivnije bilo to uvjerenje da će ovaj referendum nekako ipak uspjeti zaustaviti SDP. Jer oni koji su referendumsko pitanje sastavljali pokazali su se boljim pravnicima od Peđe Grbina, a oni koji su inicijativu vodili – nadarenijim političarima od Zorana Milanovića. Pa je cijela ta kampanja PROTIV-aša debelo zakasnila. No čak i da je dulje trajala, ovakva kakva je bila, teško da bi bitnije utjecala na cijeli taj proces. Jer kad ti prekaljeni borci za 'odvajanje Crkve i države' počnu pred nosom mahati papom Franjom i Isusovim naukom, a tobožnji liberali i 'naprednjaci' izjavama bivše predsjednice HDZ-a i Severine, onda sve to skupa zvuči neuvjerljivo i prazno, da praznije ne može biti.

Ne znam, na kraju, što se treba dogoditi da ova vlast, mediji i udruge shvate u čemu je zapravo problem. Da uvide da je u proteklih nekoliko godina - tijekom kojih većina glavnih urednika 'Naprijed'-aških medija nije ni vidjela svijet izvan svojih redakcija, hotelskih soba i luksuznih domova, dok su ljudskopravaši bili zaokupljeni pisanjem projekata i povlačenjem sredstava iz raznih fondova, a vladajući stranački prvaci, od Sanadera preko Kosorove pa sve do Milanovića, uživali u svojoj ulozi narodnih 'prosvjetitelja' – narod vraćen otprilike tamo gdje ga je svojom smrću ostavio bivši predsjednik Tuđman. S ostvarenom državom, ali neostvarenim očekivanjima; s teškom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću.

U međuvremenu se taj isti narod, koji je uvijek bio više 'tradicionalan' negoli 'napredan', uspio osvjedočiti da ni prihvaćanje svih zapadnjačkih 'novotarija' ne vodi baš nekom opipljivom napretku i da ta dugogodišnja europeizacija, kojoj smo navodno bili izloženi, nipošto ne znači da ćemo 'živjet' k'o Švabe'. I nakon sveg tog neugodnog iskustva (neugodnog, jer stvari u njihovom svijetu idu nagore, a ne nabolje) sad im se opet neki Jovanovići i Milanovići nameću kao svjetonazorski prosvjetitelji, a njihovi medijski promotori kao preodgajatelji. Čekaj malo, pali im se lampica u glavi, taj smo film već jednom gledali!

Povrh svega toga, u vremenu kad nezadovoljstvo buja, a nepovjerenje u svekolike elite postaje sve dublje, predsjednik Vlade odlučio se zatvoriti u svijet stanara Banskih dvora i slučajnih susreta u Taču. Problemi običnih ljudi njemu izgledaju daleki, a njihov prevladavajući svjetonazorski identitet još i dalji – baš nekako srednjoazijski! A oni, baš takvi kakvi jesu, očekuju da ih se - ako im se već i ne zna ili ne može pomoći – barem poštuje. Jedna je inicijativa dobro napipala taj 'narodski bilo', i svoju široku akciju prikupljanja potpisa provela s običnim, bezimenim ljudima, u njihovim sredinama i na temu koja je tim ljudima bila dovoljno važna da u nju ulože svoj trud i vrijeme.

Svi su oni skupa 'onima gore' – i političarima i udrugama i medijima - odlučili poslati poruku. Taj je proces, meni se bar tako čini, puno važnije razumjeti, negoli se nad njime salonski 'zgražati'. A koliko će zvučno ta poruka odjeknuti, to ćemo vidjeti već u nedjelju. Kladioničari joj daju dosta dobre šanse.