Doista, brak nije temeljno ljudsko pravo niti bi ikada trebao biti. Doista, o braku kao temeljnom ljudskom pravu nema riječi u Općoj deklaraciji UN-a, niti u Europskoj povelji o ljudskim pravima, a i relevantne europske presude – na koje se vole pozivati klerikalni aktivisti inicijative 'U ime obitelji' – utvrđuju kako brak nije temeljno ljudsko pravo. Ni za heteroseksualne parove, da bude jasno. Doista, bilo bi prilično smiješno kada bi nešto poput braka bilo temeljno ljudsko pravo, između ostalog jer bismo vjerojatno živjeli u svijetu bizarnih sudskih procesa u kojima bi, recimo, sela slavonskih neženja tužila Hrvatsku Strasbourgu jer te bećare nitko ne želi za supruge. Hrvatska bi onda valjda isplaćivala odštete svojim nevjenčanim građanima jer im uskraćuje temeljno ljudsko pravo braka, a tko zna – možda bi na sudu u građanskoj parnici završili i svi oni koji bi niječno odgovorili na bračnu ponudu. Romantično osmišljena prosidba, uz večeru, vino i svijeće te odgovarajuće zavodljiv prsten, kulminirala bi – nakon 'ne', umjesto priželjkivanog 'da' - sudskim procesom zbog kršenja temeljnih ljudskih prava. 'Časni sude, ona se neće vjenčati sa mnom, a lijepo sam je pitao! Krši moje temeljno ljudsko pravo na brak!'

Siguran sam da postoje mnogi ljudi, uključujući one u LGBT zajednici, kojima je brak jako važna stvar, institucija, pojava, štoveć, ali on definitivno – a u tome se slažu i pokretači homofobnog referenduma – nije temeljno ljudsko pravo. I u tome je sadržan prvi argument zbog čega definicija braka ne treba biti u Ustavu RH, nego je posve dovoljno da u njemu ostane što već piše u članku 62: 'Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.' Ti se odnosi uređuju Obiteljskim zakonom te nitko iz Vlade, a kamoli nadležnog ministarstva Milanke Opačić, nije nikada najavio da će mijenjati zakonsku definiciju braka, pa je tako ta društvena pojava i u novoj verziji zakona definirana kao zajednica muškarca i žene. Brak je tema za zakonski nivo; Ustav je ipak previše važan dokument za takve stvari, osim u Srbiji, Moldaviji i slično.

Bez ravnopravnosti nema demokracije

S druge strane, ravnopravnost (iliti jednakost odnosno jednakopravnost, kako već hoćete) jest temeljno ljudsko pravo. O ravnopravnosti ljudi se govori i u Općoj deklaraciji UN-a, Europskoj povelji, a eto čak i u Ustavu RH, što ne čudi jer je riječ o jednoj od ključnih, najvažnijih tekovina čovječanstva, ideji zbog koje su se dizale revolucije (poput Francuske) i zbog koje su mnogi poginuli, boreći se za ravnopravnost građana s kraljevima, plemićima i, last but not least, Crkvom. U pitanju je višestoljetna borba čovječanstva za ravnopravnost, za društvo u kojem svi po rođenju trebaju imati ista prava te da se nikoga ne smije uzdizati iznad ostalih, bez obzira na nacionalnost, rasu, religiju ili izostanak iste, spol, socijalni položaj itd. Ustav u kojem nema jamstva ravnopravnosti građana teško se može smatrati demokratskim, jer ravnopravnost je – uz slobodu izražavanja – najvažnija tekovina zapadne civilizacije.

S obzirom da ideju i princip ravnopravnosti cijenim jednako koliko sam ravnodušan prema pojavi braka, za mene nema sumnje da se referendumom koji su pokrenuli aktivisti klerikalne stranke Hrast želi poništiti ravnopravnost dijela hrvatskih građana, tj. derogirati za ubuduće princip ravnopravnosti na ustavnom nivou. Ubacivanjem definicije braka u Ustav bit će nemoguće da svaki građanin Hrvatske izgovori to da naš Ustav svima garantira ravnopravnost i da to bude istina. Posve je jasno, gejevima i lezbijkama Hrvatske se ovako želi zauvijek, ili što dulji period, uskratiti bračna ravnopravnost.

I to je moj drugi, ključni argument, zbog čega ovaj referendum smatram dubinski problematičnim – njime se narušava princip ravnopravnosti. I to u Ustavu, koji bez te ideje gubi najmanje pola smisla za postojanje. Stoga je glas 'za' na referendumu i glas protiv ravnopravnosti.

Neovisno o tome smatrate li da je brak zajednica muškarca i žene ili ne (osobno smatram da i jest i nije; ovisno o zakonodavstvu pojedine države), pitanje na koje se zapravo odgovara na ovom referendumu je o ravnopravnosti građana Hrvatske, iako je formalno o braku. (Ili možda obitelji, djeci, teškoj ekonomskoj situaciji, lošoj Vladi, pobuni članova SDP-a protiv predsjednika stranke...; tko bi ga znao kad se u PR-bućkurišu družbe Željke Markić svaki dan čuje neki novi razlog za referendum.)

Ne želi svatko biti dio većine

Čak i da je većini građana Hrvatske jasno da je ovaj referendum o ravnopravnosti, a ne braku, ne mislim da bi konačni rezultat bio drugačiji. Dovoljno dobro poznajem hrvatsko društvo pa znam da ravnopravnost u njemu nije naročito na cijeni, za razliku od pripadanja većini. To je, naravno, tragikomično kada se u obzir uzme nacionalna povijest neravnopravnosti Hrvata u odnosu na Beč, Budimpeštu i Beograd, ali čini se da je povijesna lekcija naučena iz svega ne to da je najveća svetinja ravnopravnost svakog građanina suverene Hrvatske, pa bio i peder, nego da je dobro biti većina jer tako se uvijek imaš na nekome slabijem iživljavati. Kao što je nekad rekao Krleža (čini mi se), čovjek u masi smrdi, ali se osjeća dobro, pa je jedan od standardnih nacionalnih sportova u Hrvata klicati da se ovaj Peder ili onaj Srbin moraju prilagoditi većini i mirisati poput nje, koja će ih onda – gorljivo kliče većina – prigrliti i prihvatiti, dati im sva prava. Ukratko, ako si različit, moraš biti što istiji i onda je sve OK. Kako nemam ni trunke ambicije biti dio većine, a isti ni po cijenu života, to što ću na referendumu završiti u manjini uopće i nije tako strašna stvar; više je pokazatelj da sam na pravoj strani.

Na veliku žalost te samoproklamirane većine, u Hrvatskoj ipak postoje razne manjine, pa čak i ljudi koji jednostavno ne vide ništa divno u tome da budu isti kao većina, a naš Ustav bi SVIM građanima Hrvatske trebao garantirati ravnopravnost. I onima koji ne vole Thompsona! Nevjerojatno, različiti ljudi, a svi ravnopravni u Republici Hrvatskoj – ma tko se dosjetio takve vragolije?! (Čekam da neki stožeraš utrči sa strane u ovaj tekst i počne vrištati da se za to nije borio; kako pri ruci nema dvojezičnu ploču s hrvatskim grbom, čekić možda završi na mojoj glavi?)

Vaše dijete može biti gej

Jasno mi je da moj traktat o ravnopravnosti neće nikoga natjerati da promijeni mišljenje i glasa 'protiv' na referendumu, jer sve ovo piše jedan peder, pa naravno da će tu nešto blebetati o ravnopravnosti, a ne o 'hrvatskim tradicionalnim vrijednostima' (čiji ravnopravnost izgleda nije dio?). Čak ću i reći da mi taj brak i nije strašno važan, nego da je tek kolateralna žrtva mojeg stava da u demokratskom društvu nema ničega važnijeg od ravnopravnosti, da je to i vrhunska i temeljna vrijednost za koju se mora uvijek boriti, pa i onda kada je u suodnosu s nečime poput braka.

Ovaj građanin Hrvatske i peder jednostavno hoće biti ravnopravan, pa čak i ako to uključuje bračnu ravnopravnost! Nije da bih ikada pomaknuo prstom da se bračna ravnopravnost ostvari, jer smatram da za napredak LGBT zajednice u Hrvatskoj postoje mnogo relevantnije teme (kojima se trudim baviti), ali sam se zato svesrdno angažirao – svjestan nezavidnog položaja – u suprotstavljanju nakani da se (bračna) ravnopravnost ustavno zabrani.

Naravno, u cijeloj raspravi oko referenduma najmanje je argumenata, činjenica i principa, pa je sva ova moja priča o ravnopravnosti deplasirana i promašena. S obzirom da se igra na emocije te se iz usta klerikalnih aktivista prodaju priče o obitelji, djeci, tradicijama, narodnoj mudrosti i sličnim 'svetinjama' (gdje je Dinamo u svemu tome, pobogu?!), završit ću i ja u istom registru.

Jeste li znali da vaše dijete može biti gej? Još gore, vaše dijete je homoseksualno, a vi to trenutno ne znate. Još gore, dijete koje još nemate, ali ga želite možda će biti rođeno kao neheteroseksualno. Još gore, heteroseksualni parovi već milenijima ne prestaju 'proizvoditi' homoseksualnu djecu. Još gore, to se događa čak i ako su ti heteroseksualci Hrvati i katolici, čak i ako su potpisali za raspisivanje ovog homofobnog referenduma. Možda ste baš vi, ni krivi ni dužni, dio takvog para i možda će vaše dijete biti homoseksualno!

Šanse za to da je vaše dijete gej su otprilike 1 prema 10. Tko želi riskirati i kockati se na račun svoje postojeće ili sanjane djece, slobodno može glasati 1. prosinca 'za'. No roditelj kojemu je doista stalo do djece, i svoje i tuđe, glasat će 'protiv', jer razumije da je mnogo lakše podnijeti potencijalno vjenčanje vlastitog sina s drugim muškarcem nego spoznaju da mu je tu mogućnost ustavno uskratio. Zato i jest najbolje izaći na referendum i glasati po savjesti, naročito ako je imate.