'Gotovo je. Pedeset godina rada je iza mene. Vrijeme je za penziju', tim riječima dočekao nas je Miroslav Trajković (74) zvani Perec, vlasnik i predstavnik treće generacije koja vodi obiteljski biznis. Pekara, kaže nam, nije radila samo 1948./49. godine, a u pogonu je bila i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pekarski posao davne 1925. godine započeo je djed Milan Lazarević Trajko, nastavio otac koji je vodio biznis do 1961. godine, nakon čega ga je poslije očeve smrti, objašnjava nam, do 1982. vodila majka Vera, a on je glavni od tada pa do danas. Obiteljsku tradiciju nastavila je i kći Edita te nas je dočekala pekarnici u koju vas, čim uđete, za razliku od svih onih industrijskih po Zagrebu, zapljusne miris kruha i peciva. Smještene na gornjogradskoj Novoj Vesi, pekara na broju 68, a pekarnica na 70, simbol su jednog vremena i jednog grada koji polako i s njima nestaje.

'Bilo je u to vrijeme, u kojem je djed otvorio obrt, nekoliko pekara u ovoj ulici i nekoliko mlinova', objašnjava nam. Dok idemo iz prodajnog dijela prema pogonu, pitamo ga je li se zasitio svega s obzirom na godine i staž u poslu. Uz kratki uzdah odgovara – 'i je i nije'.

'Planirao sam već dvaput zatvoriti pa sam odgađao. Prvi put još 2010. i onda sam rekao - idem dalje. Posao je jako pao, posebno poslije potresa i korone. Dosta se ljudi iselilo, dosta ih je pomrlo. Centar grada se iselio', govori nam. Prisjetio se vremena u kojima su ljudi iz Šestina išli prodavati na Dolac, a kad bi se vraćali, onda bi kupovali.

Danas ne znaš je li kruh iz Kine ili odnekud drugdje

'Generacije su se promijenile, generacija koja je prodavala na Dolcu je ostarjela, mlađe to nije zanimalo, prodavali su zemlju... Jedno je počelo vući drugo, počeli su se otvarati veliki supermarketi, još neke pekare i posao je polako padao. Mladi danas kupuju u šoping centrima. Njih tradicija ne zanima', pomalo rezignirano dodaje. Iako pekarski biznis u Zagrebu cvate i pekarnice su zaposjele velik broj lokala na top lokacijama i tramvajskim stanicama, a stranci se čude tome što su nam pekarski proizvodi osnova prehrane, Miroslav na sve to odmahuje rukom.

'To je druga pjesma. To nisu male pekare. To su veliki igrači, tvornice kojima je 80 posto proizvoda smrznuto. Za taj proizvod ne znaš otkud je došao. Je li iz Kine ili odnekud drugdje? Još pamtim kad je moj otac vodio pekaru. Tada si ispod kruha na polici morao imati karticu na kojoj je pisalo od čega je napravljen, datum i tko ga je ispekao', prisjetio se. Osim njega, u proizvodnji i prodaji su mu brat, kći i jedan radnik. On će s početkom 2023. u penziju, a oni će morati naći nešto drugo.

Zlatno doba prošlog stoljeća

'Da produžim na godinu dana, nisam ništa napravio. Nema smisla. Pedeset posto kupaca ne dolazi jer su ostarjeli, ne smiju jesti kruh s glutenom. Ali sve je to... Ma najlakše je reći - nemoj jesti s glutenom. A ako maknete gluten, kruh nema što lijepiti. Dodaje se kemija. Ne jedeš kruh s glutenom, nego kemiju', mišljenja je. Priča nas vodi dalje u za njega zlatno doba. Bilo je to osamdesetih, sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

'Mogao sam tada otići tri tjedna na more, zatvoriti sve i da kad se vratim to ni ne osjetim. Bilo je to vrijeme u kojem su svi radili, imali su i trošili. Tu gdje je sad Centar Kaptol, tu je nekad bila Tvornica obuće Franjo Gorjup, kasnije Astra. Samo u njoj radile su dvije i pol, tri tisuće ljudi. Još kad dodamo Imunološki zavod, svi bi oni navratili kad bi išli doma. A onda je sve upropašteno', kaže pomalo sa sjetom. Pogonom koji se sastoji od tri prostorije dominira peć sazdana od više od devet tisuća cigli. I dok su drugi prelazili na uljne i plinske peći, Trajkovići su ostali vjerni svojoj na drva te je i danas u funkciji.

'Nepoderivo je to', s ponosom će Miroslav, a mi dodajemo da bi je trebalo izložiti u Tehničkom muzeju kada zatvori.

'Sve ovo bilo je puno kruha u to zlatno doba', pokazuje nam rukom na police i pultove.

Nekad i po 200 kg kilograma kruha dnevno

'Bilo je to doba u kojem su ljudi radili, živjeli i imali. Kafić na Zvijezdi otvorio bi u 3 ujutro, do 7 ujutro njih troje bi radilo u zakrčenom sobičku. U to vrijeme samo na stanicu na Mihaljevac vozio sam po tristo peciva za sendviče. U najboljim danima izbacio bih po 200 kilograma kruha i jako puno peciva, a sad jedno 30 posto svega skupa', kaže. Osim po pekarskim proizvodima, Trajković je bio poznat po tome što su se kod njega donosili odojci da ih ispeče. Jedan nas je dočekao u plehu spreman za ulazak u pećnicu.

'Nekad sam ih vikendom znao ispeći po tri, četiri. Sad svi uzimaju cateringe. Bude nešto i za praznike, ali vremena i ljudi su se promijenili', navodi.

Kako je to nekad izgledalo i kakvo je povjerenje vladalo u odnosu prodavača i kupca, govori nam i primjer čovjeka koji je svaki dan dolazio po dva kruha.

'Ako bi se dogodilo, a događalo se, da ostane duže na poslu, ja bih mu okačio kruh o vrata, a on bi pokupio i sutra bi platio. Sada dođe jednom tjedno. Djeca su otišla. Generacije su se promijenile', navodi. Pitamo ga hoće li biti kakve fešte za zatvaranje, a on rezolutno kaže – ne.

'Nema fešte. Štos je u tome da me sad svi zafrkavaju hoće li biti neka fešta, a kad su oni išli u penziju, nitko nije ništa organizirao. E pa neću ni ja', kaže nam. Vraćamo se u prodavaonicu, u kojoj nas je dočekala Edita, snimiti još koju fotografiju. U istoj zgradi, o čemu svjedoči spomen-ploča, živio je, prije nego što je otvorena pekarnica, August Cesarec, književnik kojeg su ustaše likvidirale u srpnju 1941. nakon neuspješnog bijega iz Kerestinca.

Sve je kao u apoteci

Dok pozira s ocem za možda posljednju zajedničku fotografiju u ovom prostoru, iako ih novinarske ekipe intenzivno posjećuju posljednjih dana pa nije isključeno da će nastati još koja, pitamo je što će dalje. Ona sa smiješkom dodaje da će se najprije odmoriti. Nije pekarski posao za svakoga i nije to lagan posao. Oku ne može promaknuti to da je u pekarnici sve apotekarski složeno, sve je na svom mjestu, a na zidovima dominiraju plakete koje su Trajkovići dobili od Obrtničke komore.

Da ste zakoračili kod starog zagrebačkog obrtnika, posvjedočit će i obješena Dinamova zastavica. Nema doduše na zidu postera generacije iz 1967. ili 1982., ali zato je tu fotografija omladinskog pogona Modrih s početka sedamdesetih, kada je za njih igrao Miroslavov brat.

'Dva pužeka, prosim, da se nauživam dok još radite', govori starija gospođa za koju u kratkom razgovoru zaključujemo da je stalna mušterija. Na kraju pitamo Miroslava što će raditi u mirovini, ima li kakav hobi.

'Budem kao i drugi penzioneri. Imam bicikl i psa pa ću polako s njima', zaključio je. Pored vrata s unutarnje strane stoji zalijepljen papirić s natpisom 'dolazim odmah'. S prvim danom 2023. više nitko neće doći.