Slovenski je ministar Karl Erjavec izjavio da će Slovenija nastaviti postupak ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora za Europsku uniju nakon što obje vlade potvrde rješenje za problem prenesenog duga bivše slovenske banke u Hrvatskoj koji će iznijeti dva stručnjaka, slovenski France Arhar i hrvatski Zdravko Rogić. Erjavec je izjavio da će slovenska vlada sljedeći dan, nakon što to rješenje bude prihvaćeno, moći započeti postupak ratifikacije.

Hrvatska je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić izjavila kako želi da do toga dođe što prije, jer ako Slovenija ne bi bila posljednja država koja bi ratificirala pristupni sporazum (do sada ga je ratificiralo samo 11 od 27 članica EU-a), to bi bila pozitivna poruka javnosti.

Stanje je dakle ostalo više-manje isto kao i na samom otvaranju tog pitanja u lipnju ove godine na Croatia summitu u Dubrovniku. Slovenska se strana poziva na usmeni dogovor bivših premijera Boruta Pahora i Jadranke Kosor, postignut nakon sporazuma o rješavanju granice arbitražom, prema kojem bi se pitanje dugovanja Ljubljanske banke rješavalo unutar problematike nasljedstva bivše države u skladu sa sporazumom potpisanim 2011. godine u Beču. Erjavec je, kao i njegovi prethodnici na mjestu šefa slovenske diplomacije, čvrsto ostao pri tezi da je pitanje 'starih' deviznih štednih uloga problem raspada bivše Jugoslavije u kojoj je za depozite u stranim valutama bila odgovorna Narodna banka Jugoslavije.

Arhar i Rogić su se sastali prošli tjedan u Otočcu na Kupi i tada je slovenska strana čvrsto ostala pri svojim stavovima da se taj problem ne smije rješavati sudskim tužbama, već da mora biti dio ukupnog procesa sukcesije bivše države. Hrvatska pak od samog početka pregovora zagovara tezu da pitanje 'stare' devizne štednje Ljubljanske banke filijale Zagreb ne smije biti preduvjet za ratificiranje hrvatskog pristupnog sporazuma. No problem je to što je političko stanje u Sloveniji izuzetno osjetljivo, zemlja je u teškim financijskim problemima, a banke u ozbiljnim dubiozama, pa bi svako isplaćivanje bilo kakvih većih iznosa značilo izuzetno teško opterećenje slovenskog proračuna s opasnošću da se nađe u nepredviđenim problemima.

Stoga je sasvim jasno da će Ljubljana na svaki način nastojati ishoditi to da se preneseni dug (onaj koji su hrvatski državljani prebacili na domicilne banke pa im je kasnije isplaćen kao javni dug) rješava u sukcesiji te da se time istodobno na svaki mogući način onemoguće i sudske tužbe hrvatskih štediša koji svoj dug nisu prenijeli, već su ga ostavili u Ljubljanskoj banci.