Kompetentan, sposoban, mlad, naočit - Viktor Juščenko bio je najpopularnija osoba u javnom životu Ukrajine. Tih godina časopis Global Finance uvrstio ga je među šest najboljih centralnih bankara svijeta! Kao guverner ukrajinskog Nacbanka, nije se htio miješati u politiku i političare: to mu je priskrbilo još veće simpatije. Sve češće spominjan je kao idealni nasljednik autoritarnog predsjednika Leonida Kučme.

Da bi ga eliminirao kao konkurenta za najmoćniju poziciju u Ukrajini, Kučma ga je navodno primamio – možda čak i ucijenio da prihvati poziciju premijera u njegovom režimu. Nije izdržao ni dvije godine, etabliravši se kao reformator u borbi protiv parazitski nastrojenih oligarha, odmetnuo se u ljutu opoziciju i definitivno odlučio postati političar. Pobijedio je na izborima 2005. godine. Zapad je oduševljeno pljeskao novoj, suvremenoj Ukrajini.

Pet godina kasnije, bivši omiljeni guverner ispao je u prvom krugu izbora s mizernih 5,45 posto glasova. Njegova vladavina predstavlja najveće razočaranje u novijoj povijesti Ukrajine. Zavadio se s Rusijom, antagonizirao istok i zapad zemlje, a sve to uz grozomornu, destabilizacijsku sapunicu podmetanja i svađa sa svojom 'narančastom princezom' Julijom Timošenko. Ukrajinski parlament Verhovna Rada premalo je radio, a prečesto je bio raspuštan u kaosu.

Ironično, nakon globalne recesije i višegodišnjih 'plinskih ratova' s Gazpromom, Ukrajina je predvođena vrhunskim ekonomistom postala disfunkcionalna država na rubu bankrota. Na prvim idućim izborima Juščenko je pometen, a razočarani birači prihvatili su njegovog polupismenog proruskog antipoda Viktora Janukoviča

Slučaj Juščenka možda je zanimljiva asocijacija na euforiju koja je ovih dana zahvatila medijski prostor Hrvatske, nakon najave da bi HSLS kao premijera za iduće izbore mogao kandidirati Željka Rohatinskog. Hvaljenog, u svjetskim razmjerima priznatog guvernera Hrvatske narodne banke, tijekom recesijskih godina počelo se percipirati i kao političkog spasitelja.

Ipak, prema Caratanu, priča o Rohatinskom kao premijerskom kandidatu uopće nije realna politička mogućnost, nego više metoda kojom bi mala stranka poput HSLS-a podigla svoj rejting. 'Premijera realno mogu nominirati samo stranke ili koalicije koje mogu očekivati da će nakon izbora kontrolirati većinu u Saboru', objašnjava Caratan.

'Pozicija guvernera centralne banke je u neku ruku jača od premijerske, jer nije toliko podložna političkim pritiscima i smjenama', smatra Caratan. 'I zato su male šanse da se guverner upusti u političke vode.'

Podsjeća, međutim, da je Rohatinski godinama podržavao ekonomsku strategiju Vlade zasnovanu na stabilnom valutnom kursu i jakoj kuni, bez obzira na kritike Vladinih mjera kojih se nije ustručavao. Protivnici tog kursa pripisuju mu, između ostalog, umanjivanje izvoznih potencijala Hrvatske, hendikepiranje proizvodnje te pokrivanje vanjskotrgovinskog deficita stalnim zaduživanjem i rasprodajom imovine.

Caratan stoga očekuje da glavni problem za Rohatinskog neće biti ulazak u politiku, već pozicioniranje prema tzv. valutnom ratu, u kojem 'države ruše vrijednost svoje valute kako bi time ojačale izvoz, a istovremeno su zainteresirane da njihove konkurentske ekonomije jačaju svoje valute, kako bi njihov izvozni potencijal oslabio'.

'Rohatinski zastupa obrnutu tezu, po kojoj stabilna kuna garantira gospodarski razvoj. Hrvatska je imala i ima stabilnu kunu, ali je problem da njena ekonomija ne samo što nije stabilna, nego je u krizi iz koje se još ne vidi izlaz. Tu ga očekuje još mnogo rasprava', smatra Caratan. Pritom podsjeća da u pokušajima transformacije hrvatskog gospodarskog modela iz uvozne u izvoznu ekonomiju veliku prepreku predstavlja interesni lobi uvoznika povezan s političkim strukturama i dijelom ekonomista koji zagovaraju stabilan tečaj.