Naime, metan je mnogo puta jači staklenički plin od ugljičnog dioksida koji se smatra glavnim krivcem za globalno zagrijavanje, a upravo je porast temperatura najvjerojatniji uzrok procesa u kojima se on u posljednje vrijeme počeo ubrzano oslobađati iz arktičkog vječnog leda – permafrosta. Drugim riječima, moglo bi se reći da su ljudske emisije tek zakotrljale lavinu koja bi se uskoro mogla nezaustavljivo zahuktati.

Na Twitteru: Naje**** smo

Uz frustraciju izazvanu ignoriranjem upornih, ali nedovoljno glasnih upozorenja znanstvenika, to je jedan od ključnih razloga zbog kojeg je ovih dana klimatolog profesor Jason Box iz Geološke službe Danske i Grenlanda, bez pardona na Twitteru objavio: 'Ako se samo maleni dio arktičkog ugljika oslobodi i uđe u atmosferu, naje**** smo.'

Na svojem blogu Box postavio je pitanje 'jesmo li probudili klimatskog zmaja' i upozorio da će preopterećenje atmosfere ugljikom u nekom trenutku pokrenuti oslobađanje golemih količina ugljikovodika, osobito CO2 i metana koji su trenutačno zarobljeni u plitkim morima i tundrama Arktika.

Kako bi mogao izgledati ovaj opasan scenarij?

Temperature u Arktičkom pojasu rastu dvostruko većom brzinom nego u ostatku svijeta uglavnom zbog toga što se ondje smanjuju površine pod ledom koje reflektiraju zrake sunca, a povećavaju tamne površine mora i tla.

Stručnjaci smatraju da su se misteriozne sibirske rupe u posljednje vrijeme počele formirati upravo zbog porasta temperatura.

Prema podacima ruskih stručnjaka prosječne temperature u neuobičajeno toplim ljetima 2012. i 2013. u Sibiru su se kretale i do 5°C iznad srednjaka. Zbog globalnog zatopljenja, temperature na dubini od 20 metara u posljednjih 20 godina porasle su za oko dva stupnja. Vječni led počeo se topiti, da bi se konačno urušio i oslobodio metan koji je bio zarobljen pod zemljom. Ruski istražitelji utvrdili su da su koncentracije metana u krateru nedavno otkrivene rupe izuzetno visoke – mjestimice i do 9,6 posto dok je njihova uobičajena koncentracija u zraku samo 0,000179 posto.

Pijane šume, termokrš, klizišta...

Biogeokemičar Kevin Schaefer iz američkog National Snow and Ice Data Centera kaže da bi to mogao biti tek početak problema.

Ovi krateri uskoro bi se mogli napuniti vodom i postati jezera koja će dalje otapati permafrost u okolini. To se već događa u nekim dijelovima Arktika poznatim kao termokrš. Jezera termokrša i okolna močvarna područja stvaraju povoljne uvjete za bujanje mikroba koji uzrokuju truljenje i razgradnju biljnih materijala u metan, a on u mjehurićima izlazi na površinu. Jedna od pojava koje posljednjih godina postaju uobičajene u arktičkom permafrostu je tzv. pijano drveće. Naime, kada se vječni led otopi, tlo u kojem ima i do 80 posto vode prestaje biti tvrdo poput betona i postaje muljevito. Budući da voda ima manju zapreminu od leda, tlo se urušava pa se drveće nakrivljuje i konačno pada. Osim stabala u tlo propadaju i ceste, željeznice i industrijska postrojenja što bi moglo rezultirati golemim društvenim i gospodarskim posljedicama. Na taj način nastaju i golema klizišta koja se mjestimično protežu kilometrima u širinu te desecima metara u dubinu.

Postaja Alert Station u arktičkom području Kanade zabilježila je da su koncentracije metana u posljednjih 30 godina u pokrajini Northwest Territories porasle za osam posto.

Postojeći modeli predviđaju da bi ovakav kružni ciklus zagrijavanja i oslobađanja stakleničkih plinova do sredine stoljeća mogao otopiti oko trećinu permafrosta na Aljaski, u Kanadi i Sibiru. A kada se permafrost otopi, povratka nema. Zbog razvoja bakterija, on se više neće ponovno zamrznuti.

'Kada raspadanje jednom krene, ne možete ga isključiti, ono se nastavlja stoljećima', upozorio je Schaefer.

U ovoj priči posebno zastrašujuće zvuči podatak da je u vječnom ledu zarobljeno gotovo dva puta više ugljikovodika nego što ga danas ima u cijeloj atmosferi. Jedina mala utjeha jest činjenica da bi u otopljenom permafrostu s vremenom trebala početi bujati vegetacija koja bi djelovala kao odvod CO2. No nitko danas ne može sa sigurnošću reći koliko bi ona mogla progutati. U najgorem scenariju otapanje će pridonijeti emisijama koje ljudi stvaraju i ubrzati se naglo, već kroz nekoliko desetljeća, a u najboljem proces otapanja bi mogao teći sporije, stoljećima.

Jedno je sigurno: doba koje su neki stručnjaci zbog ključnog utjecaja čovjeka nazvali Antropocen pokazalo se lošim za led, a situacija kojoj ne poznajemo presedana samo će se pogoršavati, upozorio je Schaefer.