Rusija će do kraja ove godine umiroviti svojih posljednjih pet teških transportnih aviona tipa An-22, inače najveće letjelice s turboprop pogonom u svijetu. An-22, konstruiran početkom 1960-ih u tvrtki Antonov sa sjedištem u Kijevu, moderniziran je posljednji put prije gotovo pola stoljeća, a nakon njegova odlaska u povijest ruske Zračno-svemirske snage ostaju bez važnog logističkog oslonca u ratu s Ukrajinom. Evo što sve znamo o avionu koji su Sovjeti nazvali Antej, po nepobjedivom divu iz grčke mitologije, dok mu je NATO dodijelio manje laskav naziv Cock
Ruska državna televizija VGTRK objavila je ovih dana navode zapovjednika vojnog transportnog zrakoplovstva, general-pukovnika Vladimira Venediktova, koji je rekao da će An-22 prestati s operacijama do kraja 2024. godine. U istom izvješću navedeno je da se posljednjih pet aviona tog tipa nalazi u sastavu 12. vojno-transportne zrakoplovne divizije s bazom u Migalovu u regiji Tver u zapadnoj Rusiji.
Dizajniran i izgrađen u tvrtki Antonov, u tadašnjoj Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, prototip An-22 premijerno je poletio u veljači 1965. godine. U to je vrijeme bio najteži i najveći avion na svijetu, sve dok se tri godine kasnije nije pojavio američki strateški transporter C-5 Galaxy s mlaznim motorima. An-22 Antej je također dizajniran kao strateški zračni transporter, posebno konstruiran za proširenje sposobnosti sovjetskih zračno-desantnih snaga za slijetanje s njihovim tada novim oklopnim vozilima BMD-1. Primjerice, prtljažni prostor An-22 može primiti četiri BMD-1 u usporedbi sa samo jednim u njegovom prethodniku tipa An-12.
Antej ima sposobnost uzlijetanja s neasfaltiranih i kratkih pista, što postiže pomoću četiri para suprotno rotirajućih propelera kakvi se koriste u bombarderima Tu-95, ali i posebno ojačanim podvozjem. Zanimljivo je da su prvi njegovi modeli imali mogućnost podešavanja tlaka u gumama tijekom leta za optimalne performanse slijetanja, međutim ta je značajka kasnije uklonjena. Među ostalim neobičnim karakteristikama Anteja ističu se i vrata podvozja jer se otvaraju samo nakratko kako bi omogućila pomicanje kotača prije zatvaranja, a sve da bi se unutrašnjost zaštitila od prašine i blata.
Također, An-22 može nositi četiri svjetleće bombe za osvjetljavanje područja slijetanja, ali i čitav niz drugih konvencionalnih bombi, čime se prema potrebi pretvara u improvizirani bombarder. Ovo je dugo vrijeme bila anakrona značajka sovjetskih i ruskih transportera, premda An-22, za razliku od drugih sovjetskih i ruskih aviona slične namjene, nije naoružan obrambenim topovima u repu. Umjesto toga, konstruktori su mu pridodali lansere za radarske i infracrvene protumjere.
Dizalice koje djeluju i tijekom leta
Radi održavanja distribucije, serijska proizvodnja An-22 povjerena je tvornici u Taškentu, u tadašnjoj sovjetskoj Uzbekistanskoj Republici. Između 1966. i 1977. dovršeno je ukupno 68 Anteja, uključujući dva prototipa izgrađena u Kijevu. Nakon 38 početnih inačica, tvornica u Taškentu prešla je na poboljšani model An-22A, rješavajući razne probleme koji su se pojavili rano u programu, poput nekoliko smrtonosnih nesreća 70-ih godina prošlog stoljeća.
Prvi primjerci aviona An-22 isporučeni su sovjetskoj vojsci u siječnju 1969. i igrali su važnu ulogu sve do raspada Sovjetskog Saveza. Osobito je korisna bila sposobnost letjelice da primi nesvakidašnje terete, poput kompletnih raketnih sustava te velikih i teških vojnih vozila. Prema specifikacijama, Antej može prevesti do 60 tona tereta te alternativno 151 padobranaca ili 292 standardna vojnika koji se prevoze na dvije palube. Međutim glavni teretni prostor nije pod tlakom, osim prednje kabine sa sjedalima za 29 osoba.
Utovar i istovar teških tereta olakšan je velikom utovarnom rampom ispod repa. Unutar teretnog prostora smještene su dizalice koje mogu djelovati za njegovo razmještanje tijekom leta, a osigurana je i oprema za ispuštanje tereta preko rampe, nakon čega bi se on spuštao padobranom.
Dopremao interventne postrojbe, ali i dovozio humanitarnu pomoć
An-22 je pružao potporu sovjetskoj vojsci diljem svijeta, uključujući operacije u Afganistanu i Čečeniji, a redovito se koristio i za dostavu oružja i opreme moskovskim saveznicima. Također, često je bio angažiran u humanitarne svrhe pa je dostavljao pomoć nakon suše u Etiopiji 1984., nuklearne katastrofe u Černobilu u proljeće 1986. godine, kao i nakon potresa u Armeniji 1988. godine. Uz to, sudjelovao je u raspoređivanju ruskih mirovnih snaga tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Jedan An-22 djelovao je u sastavu ukrajinskog Antonov Airlinesa, ali je oštećen u bitki za zračnu luku Hostomel u veljači 2022. godine.
Do ranih 2000-ih bilo je manje od 30 primjeraka An-22 u redovitoj službi, ali samo njih devet bilo je sposobno za let. Rusi su planirali remontirati sve preostale kako bi im produljili operativnu karijeru, međutim Moskva je u to vrijeme već upravljala s otprilike istim brojem mlaznih An-124 Condor, ujedno najtežim vojnim transportnim avionima u svijetu.
Uz stalnu potražnju za zračnim prijevozom teških tereta, Rusija je pokušala obnoviti proizvodnju An-124, ali je taj plan onemogućen činjenicom da su se originalni turbofan motori D-18T proizvodili u tvrtki Motor Sič u ukrajinskoj Zaporižji. Ista tvrtka jedina je sposobna za remont tih motora, čime je smanjena dostupnost ruske flote An-124.
Planovi za razvoj potpuno novog nasljednika An-22 i An-124 do sada nisu realizirani pa se vjeruje da će Rusija uskoro ostati i bez potonjeg transportera. Stoga će se morati oslanjati na nešto šire dostupniji Il-76 Candid, a koji pak ima znatno manji teretni prostor.
