U autorskom tekstu u poznatom britanskom listu The Guardian, prvi američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith navodi da su nakon raspada Jugoslavije američke vlasti dobivale pogrešne i netočne informacije o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, javlja Anadolu Agency (AA).

U tekstu pod naslovom 'Špijuniranje Nacionalne agencije za sigurnost (NSA) u Europi osigurava Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) više obavještajnih podataka, ali ne i pouzdanih', Galbraith tvrdi da prikupljanje podataka i praćenje telefonskih poziva nije uvijek korisno.

'Kao američki diplomat i dužnosnik Ujedinjenih naroda (UN) imao sam određeno znanje o tome da obavještajne službe, u zemljama gdje sam boravio, prisluškuju moje telefonske razgovore. I mnogi od tih razgovora su se odnosili na privatne stvari. Zato dobro razumijem Europljane koji su razočarani navodima da je NSA ugrozila njihovu privatnost prateći na stotine milijuna telefonskih razgovora', piše Galbraith.

Tvrdi da NSA ima kapacitet da prikupi veliku količinu obavještajnih podataka upozoravajući da to ne znači da su ti podaci uvijek i korisni.

'Nerijetko se radi o podacima koji uopće nisu zanimljivi obavještajnim agencijama. Uvijek sam imao simpatije prema hrvatskim analitičarima koji su pregledali snimljene telefonske razgovore u mojoj rezidenciji. Kada su izuzmu razgovori između moga sina, koji je tada bio tinejdžer, i njegovih prijatelja, većina tih razgovora su bili beznačajni i dosadni. Čak i ja sam bih zaspao slušajući sadržaj tih razgovora', navodi bivši ambasador naglašavajući ipak da su Europljani uznemireni zbog obavještajnih podataka NSA najviše zbog 'komunističke prošlosti'.

'Europljani su oprezni zbog prošlosti kada su totalitarni režimi prikupljali opsežne podatke o svojim građanima i, možda još značajnije, zbog ciljeva za koje su korišteni ti podaci. Tada vas je jedna neoprezna rečenica u presretnutom razgovoru mogla odvesti u logor ili zatvor, pa čak ste mogli proći i mnogo gore', piše on.

Mišljenja je da prikupljanje obavještajnih podataka u drugim zemljama može biti i mač s dvije oštrice.

'Europljani misle da prikupljanje obavještajnih podataka SAD-u garantira ogromnu prednost u vođenju svoje vanjske politike, ali to uvijek nije slučaj. Telefonski pozivi, e-mailovi i tekstualne poruke moraju biti shvaćeni u kontekstu', navodi Galbraith.

Ocjenjuje da vrlo često vlada SAD-a dobije pogrešne i netočne obavještajne podatke zbog činjenice da špijuni na terenu dovoljno ne razumiju zemlju ili regiju koju prate.

'Jedan od razloga zbog čega su obavještajni podaci SAD-a o Iraku bili pogrešni prije početka rata 2003. jest to što američki analitičari nisu nikada bili tamo i zato nisu imali osjećaj za kontekst i tu zemlju. Zbog činjenice da američka administracija plaća mnogo kako bi dobila te podatke, oni su vrlo relevantni prilikom donošenja vladinih odluka, ali često nepouzdani i neprovjereni', navodi Galbraith.

Kao primjer navodi ratove nakon raspada Jugoslavije kada su, prema njegovim tvrdnjama, američke vlasti dobijale pogrešne i netočne informacije o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

'To sam iskusio iz prve ruke kao američki ambasador u Hrvatskoj, tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni. U ključnim momentima u ovim ratovima, CIA je pogrešno procijenila namjere i mogućnosti Hrvatske. U svojim procjenama, analitičari CIA-e su se najviše oslanjali na elektronska presretanja NSA kao i na plaćene obavještajce i druge obavještajne izvore', ocjenjuje bivši ambasador u Zagrebu.

Naglašava da je pokušavao uvjeriti američku vladu na čijem čelu se tada nalazio predsjednik Bill Clinton o 'pravoj istini' o događanjima na Balkanu.

'Naravno da sam znao za te podatke, ali sam se isto tako oslanjao i na ono što su mi govorili hrvatski čelnici i na ono što sam vidio na terenu. Ali zbog činjenice da je američka vlada plaćala milijune za svoju obavještajne krugove, bilo mi je teško uvjeriti Washington da su ti obavještajni podaci netočni, čak i onda kada su bili u suprotnosti sa čistom ljudskom sviješću', piše Galbraith.

Na kraju napominje da iz tih razloga SAD trebaju mijenjati rad i strukturu svojih obavještajnih službi.

'U oblasti obavještajnih podataka, kvantitetu direktno ne znači i kvalitetu. Američka vlada omogućuje agencijama za sigurnost na stotine tisuća uposlenika koji prikupljaju, analiziraju i koriste te podatke. Ali taj sustav treba reformirati, i mislim da manje i agilnije europske obavještajne službe možda mogu poslužiti kao model', ocjenjuje Galbraith.