U razgovoru za Hinu u povodu Međunarodnog praznika rada, profesorica komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Danijela Dolenec i docentica antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tihana Rubić govore o poimanju rada u Hrvatskoj danas, o ekonomiji, zaposlenosti i nezaposlenosti, prekarnom radu, ostvarivanjima radničkih prava i sindikatima.

S obzirom da Međunarodni praznik rada obilježavamo u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu 1886, moram istaknuti da nas povijest uči kako bez sindikalnog udruživanja i borbe za kolektivna prava radnika nema boljih uvjeta rada, kaže politologinja Dolenec.

Antropologinja Rubić ističe da rad u Hrvatskoj kontinuirano ima visoko mjesto na normativnoj, narativnoj i simboličkoj razini, bez obzira na smjenu ekonomskih i političkih sustava. Međutim, kad o tome govorimo, važna je analiza konteksta, iskustva i prakse, kao i konkretnih socioekonomskih i političkih okvira, kaže ona i dodaje da su i u socijalizmu, tom “zlatnom dobu” radničkih prava i simbolički istaknute pozicije radništva, postojale neuralgične točke poput gastarbajtera, položaja žena na tržištu rada i sl.

Visoka nezaposlenost trajna pratilja

Nezaposlenost je trajna odrednica hrvatskog gospodarstva, osobito od osamostaljenja Hrvatske do danas, ističu one.

Razlog su znane dramatične ratne okolnosti, ali i ondašnje brze promjene političkih i ekonomskih sustava koje su produbljivale socijalne razlike, a pratile su ih korupcija, brza bogaćenja manjine, privatizacijske afere i slično, kaže Tihana Rubić.

Tada je pola milijuna radnika izgubilo posao zbog masovnih otpuštanja i propasti brojnih velikih poduzeća. U jednom trenutku registrirano je više od 300 tisuća nezaposlenih, dvostruko više od broja s kojim se susrećemo danas, koji je također visok, kaže ona.

Nove valove nezaposlenih donijela je velika svjetska kriza i uključivanje hrvatskog tržišta rada u globalizirani svijet financija, potrošnje i rada, tijekom 2010. i 2011. godine. Ulaskom Hrvatske u EU i valom radne emigracije od 2013. uslijedili su za Hrvatsku novi izazovi na tržištu rada koji nisu prevenirani, a ni oslabljeni do danas, ističe Tihana Rubić.

Sve više tržište „outsidera“

Hrvatsku karakterizira velik udio poslova u djelatnostima koje ne zahtijevaju visoke stručne kvalifikacije, a koje vežemo prije svega uz trgovinu i turizam. U takvim poslovima ponuda radnika je u pravilu veća od potražnje, a to stvara stalni pritisak prema smanjenju uvjeta i cijene rada, objašnjava Danijela Dolenec.

Druga važna karakteristika je tzv. dualna struktura tržišta rada, što znači da jedan dio ljudi radi na relativno sigurnim poslovima, uz relativno dobre plaće, dok drugi dio radi u nesigurnosti i uz niže plaće. Iskustva jednih i drugih, i njihovi stavovi prema ulozi države, prema poreznom sustavu i drugim političkim pitanjima su različiti i to utječe na dinamiku i ishode izbora.

Prva skupina su 'insajderi' na tržištu rada. Oni su zaštićeni zakonodavnim mjerama, a često dodatno kolektivnim ugovorima i djelovanjem sindikata koji brane stečena prava. Značajan dio tih radnika je u javnom sektoru, ali takav status ima i dio radnika u privatnom sektoru. U privatnom sektoru su to u pravilu oni koji imaju više kvalifikacije i koji rade u većim poduzećima na poslovima kao što su inženjeri, programeri, pravnici, analitičari, upravitelji itd.

No, u Hrvatskoj je na tržištu rada sve više ‘‘outsidera’. To su nezaposleni i privremeno zaposleni, koji rade na nesigurnim poslovima i nisu sindikalno organizirani ni zaštićeni, ističe politologinja Dolenec.

Učinke pandemije ćemo tek osjetiti

Visoke stope nezaposlenosti, uz velik udio niskokvalificiranih poslova, dodatni su faktor koji vrši pritisak prema smanjenju cijena i uvjeta rada. Naše stope nezaposlenosti su posljednjih godina pale, ali ne zbog velikog rasta zaposlenosti, već zbog toga što je mnogo ljudi migriralo iz Hrvatske u potrazi za poslom, ističe Dolenec.

Ona zamjera Vladi da se „opetovano hvali manjom nezaposlenošću“, ali da ne spominje da Hrvatska danas ima manju razinu ekonomske aktivnosti i manju ukupnu zaposlenost nego 2008.

Isto tako, kada spominje stope rasta, Vlada ne kaže da su one u velikoj mjeri rezultat činjenice da iskorištavamo sunce i more s jedne strane, i doznake naših radnika u inozemstvu s druge, dodaje.

Turizam čini petinu našeg BDP-a, a po udjelu doznaka iz inozemstva u BDP-u smo najviši u EU. Već dugo analitičari upozoravaju da se ne valja pasivno oslanjati na turizam, ali izgleda da je bila potrebna svjetska pandemija da se spozna puni razmjer takvih loših odluka, kaže Dolenec i najavljuje da ćemo ekonomske efekte toga, uključujući one na stope nezaposlenosti, tek osjetiti u mjesecima koji dolaze.

Spašava ih što smo zaostali

Tihana Rubić upozorava na razlike u statusu koje vladaju među nezaposlenima. Status formalno nezaposlenih radnika je jedno. On osigurava neka minimalna prava, naknade i socijalne transfere, no ne sam po sebi, već češće u kombinaciji s još nekim statusima kojima možete ostvariti određena prava. No, nisu svi nezaposleni ujedno i registrirani pri Zavodu za zapošljavanje, nego je njihov broj u stvarnosti mnogo veći, kaže.

Kako nezaposleni žive i preživljavaju? Oni nisu sasvim ostavljeni i nerijetko preživljavaju zahvaljujući podršci u krugu društvenih odnosa kao što su obitelj, susjedstvo ili prijateljstvo. To su neformalni sustavi podrške, jer Hrvatska još nije društvo koje je prednost dalo individualizmu spram kolektivizma. Takvo se društvo može percipirati kao konzervativno i nemoderno, međutim, zahvaljujući tome nezaposleni se na nj još uvijek mogu osloniti, kaže.

Obitelj, susjedstvo ili prijateljstvo zajedno s neformalnom ekonomijom pomažu nezaposlenima živjeti i preživjeti, ne samo u nekom vulgarnom financijskom smislu, već i u smislu mentalnoga zdravlja, osjećaja da nisu isključivo životni gubitnici, dakle, u smislu samopotvrđivanja, kaže Tihana Rubić i dodaje da da se iza brojki i statistika kriju kompleksna, neformalna pojedinačna i kolektivna iskustva pripadanja, suradnje, potvrđivanja, društvenosti, „vidljivosti“ i „nevidljivosti“, „dobitništva“ i „gubitništva“, itd.

Hrvatski prekarijat 

Dolenec i Rubić ističu da je među zaposlenima veliki broj prekarnih radnika,  onih koji rade povremeno i koji nemaju potrebnu socijalnu sigurnost.

Hrvatska s vremenom poprima sve više karakteristika perifernih ekonomija, u kojoj najveći dio tržišta rada čine zaposleni i samozaposleni u malim poduzećima, odnosno u kojoj nema produktivnog privatnog sektora s potencijalom za investicije, inovacije, međunarodnu konkurentnost i izvoz, kaže Dolenec. 

Takva sitno-poduzetnička struktura veže na sebe rast privremenih oblika rada, kao što su sezonski rad, rad na određeno vrijeme, itd. Po udjelu takvog rada smo pri samom vrhu EU. Nakon što smo 2013. imali polovicu nezaposlenosti među mladima, mladi se danas u Hrvatskoj tipično zapošljavaju kroz takve privremene oblike rada. 

Bez ozbiljnih intervencija u planiranju razvoja, koje bi obuhvatile industrijsku politiku, politike istraživanja i razvoja, obrazovanje i mjere usmjerene tržištu rada, bit ćemo sve više europska periferija, a bez politika koje bi poticale razvoj takvih poduzeća, ne možemo se nadati ponudi kvalitetnijih poslova, kaže izvanredna profesorica na Fakultetu političkih znanosti.

Rubić ističe da se prekarnost toliko udomaćila na tržištu da je postala normalna pojava. Predajem danas generaciji studenata koja je rođena 2000-tih i koja nema baš nikakvo iskustvo sa socijalizmom ili radnim mjestom „za cijeli život“. Oni su, nažalost, prekarnu poziciju neoliberalizma, globaliziranoga svijeta i hiperproduktivnosti, osjetili „na svojoj koži“ i, što je zapanjujuće, ne zamišljaju da ona ikako može biti drukčija, kaže Tihana Rubić, koja je doktorirala je na temi nezaposlenosti i neformalne ekonomije te obiteljskih odnosa. 

Nesigurnost zaposlenja, nesigurnost radničkih prava i to što poslodavci sveprisutno krše radničkih prava, postalo je toliko normalno da se niti ne primjećuje kao anomalija. To se jako osjeti u iskustvima i percepcijama rada kod mladih ljudi u Hrvatskoj, kaže.

U jeku pandemije zaštitio ih sindikat

Obje znanstvenice naglašavaju veliku važnost sindikata u borbi za radnička prava. Sindikati imaju svoj legitimitet kao važna svjetska civilizacijska tekovina. Sindikalizam se temelji na važnosti zajedništva i zajedničkog, kolektivnog djelovanja, te mnogočlanog nastupanja u zahtjevima za radnička prava, kaže Rubić i podsjeća da su sindikati i sindikalno udruživanje u Hrvatskoj od 1990-tih bili u krizi, a potom posve marginalizirani.

Prije nekoliko godina sindikati su ponovno počeli dobivati na značaju te ostvarili konkretne uspjehe, primjerice, sindikati školstva nedavno. Trebalo je izaći iz jedne duge i teške faze u kojoj kategorije zajedništva, sindikalizma i solidarnosti nisu bile društveno visoko vrednovane i često su bile negativno percipirane isključivo kao 'ostatak' socijalizma i jugoslavenstva, s kojim se htjelo radikalno raskinuti u novouspostavljenoj mladoj državi, kaže ona. 

Na tomu se, između ostalog, snažno odvijao proces nacionalne identifikacije. Promjena se dogodila prije nekoliko godina, moguće i smjenom generacija, kada ovi pojmovi dobivaju ponovno pozitivne konotacije. Uviđa se njihova suštinska vrijednost i značaj, bez obzira na smjenu političkih i ekonomskih sustava, kaže Rubić i dodaje da sindikati trebaju osnažiti svoje djelovanje, posebno na području kolektivnih ugovora koji su radnicima donijeli niz prava i zaštitu. 

U kontekstu epidemije Covida-19 vidimo da sindikati doslovno život znače: bore se za radna mjesta, zahtijevaju zaštitnu opremu i osiguravaju testiranja radnika na prvim crtama. Nasuprot tome, u djelatnostima gdje su sindikati slabije zastupljeni, kao što su na primjer poslovi skrbi ili poslovi dostavljača, u jeku epidemije ima puno više povreda sigurnosti na radu i općenito nemara za radne uvjete, zaključuje Danijela Dolenec. 

K jačanju održivosti i lokalnih ekonomija

Na pitanja kako vide perspektivu na području rada, Tihan Rubić izražava nadu da će zeleni ekološki pokreti u svijetu, koji su sve širi i glasniji, destabilizirati postojeće dominantne sustave koji su usmjereni na profit, uništavanje lokalnih ekonomija i lokalnih resursa svih vrsta. 

U ovoj krizi pandemije pokazalo se da se lokalna proizvodnja hrane prepoznaje kao sve važnija tema i praksa, te kao imperativ ekonomskog, političkog i ljudskog djelovanja. To je jako došlo do izražaja nakon zatvaranja globaliziranih, hiperbrzih i hipertrofiranih ekonomskih tokova hrane, ljudi i sirovina. 

Perspektiva je u mijenjaju ekonomskih sustava od profita i individualizma prema održivosti i suradnji. Ključ je u mijenjanju odnosa prema proizvodnji hrane i održivom, regionalnom i lokalnom korištenju resursa, što, kaže Rubić, dokida neka postojeća, ali stvara mnoga nova zanimanja i opcije na tržištu rada.