Salam Al-Nidawi bio je jedan od stotina tisuća migranata koji su 2015. i 2016. išli preko hrvatskog teritorija na putu za Zapad. Gotovo svima Hrvatska je bila tek usputna stanica, no on je odlučio ostati. Zašto je odabrao baš Hrvatsku?

'Nisam imao pojma kamo idem. Ovo je bilo prvo mjesto na kojem sam osjetio sigurnost', odgovara 34-godišnjak tečnim hrvatskim jezikom.

Njegova obitelj ostala je u Iraku dok je on, tada kao muškarac u najboljim godinama za novačenje u borbene skupine, pobjegao od ratnih sukoba.

'Cijela obitelj odselila se iz Bagdada nakon rata. Sve se promijenilo. Prije nismo ni znali tko je sunit, a tko šijit, baš ono - nismo znali. Dok sam studirao, nikad o tome nismo razgovarali, to nije bila tema. A onda je odjednom počelo grupiranje', prisjeća se Al-Nidawi, naturalizirani Hrvat, sjedeći u uredu u starom građanskom stanu s otvorenim pogledom na Kvaternikov trg. Njegove riječi neumoljiv su podsjetnik i na ovdašnja zbivanja s početka 90-ih.

Birokracija vs. život

Udruga RCT, osnovana 1993. za pomoć ženama - izbjeglicama iz BiH, prvih godina djelovala je kao predstavništvo Međunarodnog savjeta za rehabilitaciju žrtava mučenja (IRCT) iz Kopenhagena. Danas se bavi cijelim spektrom usluga iz domene psihosocijalne pomoći, ponajviše u direktnom kontaktu sa žrtvama mučenja, udomiteljima, starijim osobama u područjima od posebne državne skrbi, jednoroditeljskim obiteljima... svima onima kojima manjka prilika i mogućnosti za ostvarivanje vlastitih potencijala. Al-Nidawi je primarno posvećen tražiteljima azila; po potrebi s njima obilazi institucije, bolnice i zavode, pronalazi im posao te im služi kao most u komunikaciji, prilagodbi i integraciji u hrvatsko društvo.

On dobro zna što je najpotrebnije onima koji se prvi put suoče s hrvatskim pravilima - kako na papiru, tako i u životu. Upravo to - razapetost između suhe birokracije i smislene integracije osoba s međunarodnom zaštitom - bila je tema njegova magistarskog rada na FPZG-u, a detaljno poznavanje procesa odvelo ga je i u Bruxelles, u koji povremeno odlazi 'bistriti' migracijsku politiku i razmjenjivati dobre prakse s europskim dužnosnicima.

Druga obitelj

Kako je tekao njegov put? Uz sve osobne faktore koji mu idu u prilog, Al-Nidawi imao je tu sreću da je azil u Hrvatskoj zatražio gotovo na samom početku razdoblja pojačanih migracija. Bilo je to vrijeme u kojem je Europa, zaprepaštena potresnim prizorima na svojim jugoistočnim granicama, suosjećala s ljudima koji su na tegobnom putu za bolju budućnost radije riskirali i smrt nego ostajali u paklu vlastitih domovina - najčešće Afganistana, Iraka i Sirije. Četiri mjeseca čekanja na azil u zagrebačkom prihvatilištu tada su se mu činila kao cijela vječnost, ali današnji tražitelja azila na rješenje svog statusa čekaju i do dvije godine.

Nije to, nažalost, jedina promjena u tretmanu migranata smještenih u prenapučenom prihvatilištu u Dugavama, nekadašnjem hotelu Porin. U vrijeme Al-Nidawijevog boravka u tom privremenom smještaju, tražitelje azila posjećivali su aktivisti iz nekoliko nevladinih udruga, nudeći im pomoć u prilagodbi novim okolnostima, ponajprije pomoću predavanja i prijeko potrebnih tečajeva hrvatskog jezika. Upravo na tim tečajevima upoznao je i svoje buduće kolegice iz RCT-a, a one su mu danas druga obitelj.

Onemogućen pristup Porinu

Usluge NGO-a u Porinu, međutim, ugašene su na početku pandemije covida, a tako je ostalo i danas. Pristup ima jedino Crveni križ, a udrugama nije omogućen povratak u zagrebačko prihvatilište, kaže Al-Nidawi, sada iz pozicije aktivista, ne bez gorčine u glasu. 'Više ne možemo ići tamo, ali svi tražitelji azila znaju za nas. Znaju kako nas naći', dodaje.

Njemu su upravo kontakti s aktivistima u Porinu pomogli da se 'izvuče': prvo, da se otrgne od teških misli i letargije koje s vremenom prevladaju u takvom okruženju, a onda i da fizički iskorači iz utočišta. Dvaput je u ta četiri mjeseca došao u centar Zagreba, ali sličice gradske vreve u njegovu sjećanju ostale su zamagljene: 'Pitaš se - kamo da ideš?'

Konačno, sa statusom azilanta dobio je stančić na korištenje, nedaleko od Kvatrića, na razdoblje od dvije godine. Odmah je počeo volontirati u obližnjem RCT-u, u kojem se njegovo znanje arapskog jezika pokazalo iznimno korisnim u nekoliko projekata. Posao mu je ponuđen već nakon dva mjeseca, a s prvom plaćom došla je i obaveza sufinanciranja režija.

Vlastiti obrt

Nekako u to vrijeme od države je dobio 72 sata besplatnog učenja hrvatskog jezika u Vodnikovoj, što je bilo dovoljno tek za svladavanje osnova. Zato je upisao Croaticum na Filozofskom fakultetu, a tri semestra platio je ukupno 2400 eura. No isplatilo se - uz sve veći napredak s hrvatskim, poželio je završiti studij. Na Pravnom fakultetu nisu imali odgovarajući program 4+1 ili 3+2 za priznavanje njegove pravne diplome iz Iraka, pa se okrenuo FPZG-u. Tamo su, nakon poduže procedure, konačno priznali njegov studij i odredili da za magisterij mora završiti dodatna dva semestra te napisati diplomski rad. Na obostrano zadovoljstvo, magistrirao je europske studije 2020., a potom se potpuno posvetio poslu - uz redovit rad u RCT-u, otvorio je obrt za prevoditeljske djelatnosti i usluge tumača, a još uvijek i volontira pomažući migrantima, neovisno o njihovu statusu, na terenu i izvan Zagreba.

Postao je i član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog porijekla, osnovane 2021. pri Vladinom Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, te je ponosan na to što su njihovom inicijativom sada olakšani upisi na fakultete i nastavak školovanja za osobe s međunarodnom zaštitom. Ocjenjuje da je situacija općenito danas bolja za strance u Hrvatskoj jer se i domaće stanovništvo naviknulo na njihovu nešto veću prisutnost.

'Kada bi prije netko sa statusom azilanta došao kod doktora, kad bi pokušao upisati dijete u školu, ljudi nisu znali što trebaju raditi. Sada već znaju', kaže Al-Nidawi.

Uvjet za integraciju

On najviše radi s ljudima iz Sirije, Iraka, Egipta, Maroka, u pravilu govornicima arapskog jezika, ali i s onima koji pristižu s engleskih govornih područja Afrike. Sve koji žele ostati u Hrvatskoj potiče da što više samoinicijativno uče ovdašnji jezik. Ipak, veće pomake teško je očekivati, jer odgovarajući tečajevi hrvatskog jezika ne nude se tražiteljima azila, nego tek azilantima.

'Kako će raditi ako ne znaju jezik? S jednim satom tjedno mogu naučiti samo abecedu. Ne znaju svi ni engleski. Integracija bi trebala početi dok traže azil, jer puno slobodnog vremena nije dobro ni za mentalno zdravlje, a ovako se samo gubi vrijeme umjesto da im se pomogne naći posao, da im se brže daju radne dozvole. To bi puno značilo svima koji čekaju, a i poslodavcima', ukazuje Al-Nidawi, apelirajući da se otvore vrata NGO-ima koji već imaju iskustva i nude razne programe tražiteljima azila.

Usporedbe tražitelja azila sa strancima koji dolaze u Hrvatsku s radnim dozvolama, poput onih iz Nepala ili Filipina, nisu uputne jer ti ljudi dolaze kao radna snaga na točno određena radna mjesta, uglavnom na određeno vrijeme, dok je lepeza tražitelja azila puno šira. Među njima je i dosta visokokvalificiranih stručnjaka, poput inženjera i liječnika, pa kada bi ovdašnje procedure bile jednostavnije, mnogi bi rado ostali i u Hrvatskoj, uvjeren je sugovornik.

Nevjerojatne brojke

Prema podacima MUP-a, 2016. godine, kada je Al-Nidawi došao u Hrvatsku, azil su dobila 83 stranca. Godinu kasnije, 2017., taj broj narastao je na 184, a 2018. odobrena su rekordna 244 azilantska statusa. Već pretpandemijske 2019. slijedi pad na 158 odobrenih azila, a ta brojka se uz minimalne oscilacije stropoštala do lani odobrenog 21 azila - od čega se čak 16 odnosi na djecu u dobi do 13 godina. U prvih šest mjeseci ove godine Hrvatska broji svega 15 novih azilanata.

Također, za razliku od 2016., kada su azil zatražile ukupno 2234 osobe, samo u prvoj polovici 2023. to je učinilo više od 24.367 ljudi: većina je u Hrvatsku stigla iz Afganistana (5925), a potom iz Rusije (3560), Turske (3004), Pakistana (1932), Maroka (1758), Iraka (1575), Bangladeša (1322), Kube (1238), Sirije (1003) i Nepala (648). U manjim brojkama azil su tražili i Kongoanci, Indijci, Kinezi, Iranci, Alžirci...

Razlog mizernom broju odobrenih azila nije, dakle, smanjen interes. Dapače, prema podacima Eurostata, Hrvatska je s 3730 zahtjeva u ožujku predvodila na popisu 14 zemalja EU-a. Iza Hrvatske su Austrija i Grčka s 3025 i 2550 zahtjeva, a u Mađarskoj nije podnesen nijedan zahtjev za azilom.

Istovremeno, zagrebačko prihvatilište puca po šavovima. O humanitarnoj sramoti u Dugavama, gdje su stotine novopridošlih migranata danima spavale na otvorenom, u dvorištu prekrcanog Porina, izvijestio je početkom rujna i RTL. Migranti se tamo nisu pojavili niotkud: prethodno su od hrvatske policije dobili 'papire za registraciju', a potom je ista ta policija - doduše, interventna - izašla na teren nakon što su stanovnici Dugava prigovorili zbog nemilih prizora s iscrpljenim ljudima koji su umjesto privremenog smještaja naišli na zatvorena vrata. Nije im ponuđena čak ni hrana, rekao je u kameru postariji migrant.

Što stoji iza rigidne politike odobravanja azilantskog statusa u Hrvatskoj? Manjkava dokumentacija tražitelja azila, nepovjerenje u iskrenost namjere ostanka u Hrvatskoj, manjak kapaciteta i resursa za prihvat tih ljudi ili je u podlozi zazor od stvaranja 'migrantskih džepova'?

Najbolji prijatelji Hrvati

Volontirajući za građansku inicijativu Moj grad Sisak, Al-Nidawi obišao je povodom Ramazana 2022. godine šest azilantskih obitelji s karlovačkim adresama, darujući im pakete s hranom. Od devet obitelji s 43 osobe koje su stigle u taj grad 2019., temeljem programa preseljenja, kojim se Hrvatska obvezala prihvatiti i integrirati 400 osoba, četiri su napustile Karlovac i Hrvatsku, a jednu od tih obitelji vratila je policija te im je dodijeljen nužni smještaj. Muškarci i djeca dobro su se snašli s poslovima i u školama, no žene se nisu uspjele integrirati u većoj mjeri.

'Na tom području, kao i u nekim drugim manjim gradovima, u kojima se nalaze azilantske obitelji, nema puno NGO-a, nema prevoditelja arapskog, a sve te obitelji došle su iz Sirije. Teško je ženama naći posao kad ne znaju jezik. Krenule su na tečaj kad je počela korona, a nisu se snašle s online predavanjima. Druže se uglavnom međusobno', kaže Al-Nidawi, pretpostavljajući da bi tim obiteljima bilo puno lakše u Zagrebu, kao otvorenijoj sredini s daleko više resursa za integraciju. Govori iz vlastitog primjera: danas se više druži s Hrvatima nego sa zemljacima iz Iraka.

'Moji su najbolji prijatelji Hrvati, a dosta se družim i sa susjedima. U zgradi ima starijih ljudi kojima pomažem kad god im nešto treba, namjestiti televiziju s receiverom, prevesti autom nešto iz Pevexa i tako. Zovu me - inženjer za sve', smije se. U slobodno vrijeme voli trčati savskim nasipom, u blizini novog stana koji sada unajmljuje bez pomoći i posredništva države.