Predstojeći samit NATO-a u Varšavi dolazi u vrijeme kad se Zapad, nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo glasalo za izlazak iz Europske unije, suočava s nečuvenom prijetnjom svom jedinstvu koje se gradilo preko sedam decenija. Kao što je povijest već pokazala, najbolji način da se uhvati s tim u koštac je još više jedinstva. A to znači više NATO-a.

Na sastanku u Londonu 2008. NATO-ovi ministri obrane složili su se da otvore raspravu o jačanju zajedničke obrane i sposobnosti odvraćanja. Dvije godine kasnije, u Lisabonu, NATO je usvojio novi Strateški koncept koji obvezuje članice da pojačaju zajedničku obranu kao prvi ključni zadatak saveza. Sada nam treba veća predanost ovakvoj suradnji, a čelnici bi trebali raditi na razradi zaključaka donesenih na samitu u velškom gradu Newportu 2014. godine.

Raspoređivanje oruža na istočnom boku

Program rada trebao bi sadržavati, prije svega, dovršenje svih elemenata ojačanih NATO-ovih Snaga za brzo djelovanje dogovorenih u Newportu. To uključuje Dodatne zapovjedne elemente (Force Integration Units) i Združene namjenski organizirane snage vrlo visoke spremnosti (Very High Readiness Joint Task Force) te upravo potvrđene Multinacionalne snage sjeveroistok (Multinational Corps Northeast), koje su potrebne za zapovijedanje operacijama. Potrebno je dovršiti pripremno raspoređivanje američkog oružja i opreme duž NATO-ovog istočnog boka, uz američko koordiniranje zemalja domaćina.

No ima još važnijih problema s kojima se NATO-ovi lideri moraju pozabaviti – problema koji će oblikovati budućnost Saveza. Prvi proizlazi iz potrebe NATO-a da slijedi različite razvojne putanje na svojim istočnim i južnim granicama kako bi adekvatno odgovorio na različite vrste ugroza koje dolaze iz svakog od tih smjerova.

Konkretnije, prijetnje na NATO-ovom jugu uglavnom su bile asimetrične dok su prijetnje sa istoka konvencionalnije. Ova se razlika malo gubi kako jačaju sukobi u sjevernom Iraku i južnoj Siriji, no to samo potvrđuje potrebu da članice NATO-a odrede kako će se prilagoditi promijenjenim okolnostima u oba smjera i osiguraju da ta prilagodba ravnomjerno teče.

Ključno pitanje na jugu tiče se NATO-ove uloge u krizama u Iraku i Siriji. Izravna vojna intervencija ne čini se nimalo vjerojatnom, što je dobro. Jer sve dok nijedan saveznik NATO-a nije napadnut, uključivanje saveza u vojne operacije u Siriji i Iraku bila bi strateška pogreška. Umjesto toga, trebalo bi očekivati da koalicija voljnih produlji svoju misiju i nastavi koristiti zračne udare umjesto da pošalje kopnene snage na teren.

Nema više angažmana kao u Afganistanu
 
Ne čini se izglednim ni to da NATO preuzme odgovornosti poput onih koje je preuzeo u Afganistanu 2003. – da pomogne održavati sigurnost zemlje i izgradnju domaćih vojnih snaga. Na kraju krajeva, taj mu je mandat trajao više od jednog desetljeća.

To ne znači da savez nema nikakvih odgovornosti u Siriji i Iraku. Naprotiv, mora biti spreman poduprijeti one saveznike koji odluče vojno intervenirati te kasnije i one koji odluče pomagati naporima da se stanje stabilizira.

NATO mora također pružati potporu u zaštiti europske južne granice koja je pokleknula pod priljevom izbjeglica, što je situacija koju su zagovaratelji Brexita iskoristili da izmanipuliraju glasače. Nedavne odluke da se pošalju letjelice AWACS za zračni nadzor na tursku granicu te započnu ophodnje na Egejskom moru predstavljaju dobar početak i varšavski bi samit morao uključiti te i takve mjere u posebnu Strategiju za Južnu Europu.

Na istoku Rusija želi povratiti svoj utjecaj nad većinom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza te nastavlja igrati mačke i miša u svom nadmetanju s NATO-om, što uključuje opetovane slučajeve u kojima ruski vojni zrakoplovi dolaze do same granice svog zračnog prostora. Slični opasni manevri događali su se pored saveznih zrakoplova i brodova, uglavnom na istoku, ali i na NATO-ovim sjevernim i zapadnim bokovima.

Budući da takvo ponašanje može brzo eskalirati mora ga se staviti pod nadzor, i to pogotovo kroz provedbu NATO-ove doktrine stalne nazočnosti (Forward Presence). Dogovori do kojih će se doći na samitu u Varšavi moraju nastojati da osiguraju što više trajnog prisustva saveznih snaga u svim zemljama na koje se to odnosi.

Obnavljanje NATO-ovih savezništva u Varšavi

Još jedan ključni problem kojim se moramo pozabaviti tiče se spremnosti i uloge NATO-ovih članica u odgovaranju na nove izazove. Za to je potrebno preispitati Akcijski plan za spremnost (Readiness Action Plan) dogovoren u Newportu, uključujući mjere ohrabrenja (čiji je cilj omogućiti NATO-ovim članicama iz Srednje i Istočne Europe da umire stanovništvo i ojačaju obranu) te mjere prilagodbe (dugoročniji napori da se ojača NATO-ova sposobnost za hvatanje ukoštac s iznenadnim krizama). Treba poticati članice na ispunjavanje zahtjeva iz Velške deklaracije o Transatlantskoj povezanosti (Wales Declaration on the Transatlantic Bond) koja naglašava potrebu da NATO-ovi saveznici više sudjeluju u raspodjeli zajedničkog tereta.

Potrebno je definirati, u vojnom smislu, pojedinosti NATO-ove multinacionalne nazočnosti. Sjedinjene Države donekle su naznačile što su sve spremne ponuditi u smislu rotiranja vojnih snaga u Srednjoj Europi. No potrebno je pregledno osmisliti jasniji plan koji bi uključivao kontingente drugih saveznika i popratiti ga konkretnim djelovanjem.

Razmještaj vojnih snaga u Srednjoj Europi mora se pažljivo osmisliti kako bi se osiguralo da raspodjela jedinica ne dovede u pitanje interoperabilnost razmještenih snaga u cijelosti. Jednako tako, rotirane jedinice moraju biti u stanju poduzeti potrebne mjere u rokovima koje odrede politički čelnici.
 
Naposlijetku, mora se odlučiti o raspodjeli resursa iz Američko-europske inicijative ohrabrenja (American European Reassurance Initiative) među srednjoeuropskim zemljama. Kako 310 milijuna dolara određenih za poboljšanje sposobnosti partnera nije bogznašto, potencijalni su primatelji, uključujući i moju zemlju, Poljsku, željni osigurati što više sredstava za investiranje u vlastitu infrastrukturu.

Ako se ovaj ambiciozni plan ispuni, samit NATO-a u Varšavi mogao bi pomoći da se obnovi zapadno zajedništvo, tako da savez može pouzdano osiguravati dugoročnu sigurnost Europe. Nijedna NATO-ova članica ne može si priuštiti da propusti ovu priliku.

Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org