Referendumi su inače 'bolna točka' svake vlasti u Hrvatskoj, izuzev onog prvog iz 1991. godine o hrvatskoj samostalnosti. Na taj referendum izašlo je 83,56 posto birača, a njih čak 94,17 posto izjasnilo se potvrdno na pitanje 'Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?'.

Temeljem toga, Sabor je donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, a tim činom pokrenut je postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ.

>>> Može li se danas normalno razgovarati o referendumu iz '91.?

Drugom referendumu, onom o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji iz 2012. godine, prethodila je promjena Ustava zbog bojazni da će propasti. Po starome, za uspjeh referenduma bila je potrebna podrška više od polovice svih birača, a po novome dovoljno je bilo da glasa više od polovice birača koji iziđu na referendum. Prema rezultatima Državnog izbornog povjerenstva, od 43,51 posto birača koji su glasali za ulazak u EU izjasnilo se njih 66,27 posto, a tadašnji ministar uprave Arsen Bauk na Facebooku je napisao: 'Usporedbom broja građana izašlih na referendum u Republici Hrvatskoj s brojem punoljetnih stanovnika prema zadnjem popisu stanovništva, na referendumu je glasalo 58 posto punoljetnih stanovnika.'

Još jedan referendum na državnoj razini polučio je uspjeh temeljem navedene promjene ustavne odredbe o referendumu. Krajem 2013. građani su se izjašnjavali o ustavnoj definiciji braka kao zajednici žene i muškarca, a to je bio prvi referendum raspisan temeljem potpisa birača. Građanska inicijativa U ime obitelji uspjela je prikupiti oko 750.000 potpisa, a uz gotovo dvotrećinsku podršku referendumskom pitanju u Ustav je unesena nova definicija braka.

Izlaznost je bila svega 37,90 posto.

Osim ta tri uspješna referenduma, bilo ih je u 27 godina još mnogo koji nisu uspjeli doći do završne faze - glasanja. Prvo prikupljanje potpisa za referendum koji nije inicirala država organizirali su HSP i braniteljske udruge, želeći 2007. godine izboriti prekid suradnje Hrvatske i Haškog suda nakon presude Veselinu Šljivančaninu, Miroslavu Radiću i Mili Mrkšiću. U dva tjedna prikupljeno je gotovo 296.000 potpisa, a HSP je nastavio s prikupljanjem i nakon isteka zakonskog roka. Referendum nije održan jer je Ustavni sud ocijenio da se taj proces odvijao uz proceduralne greške.

Godinu kasnije deseci udruga i političkih stranaka okupljenih u šarolik Odbor za referendum o NATO-u prikupili su oko 125.000 potpisa za raspisivanje referenduma s pitanjem 'Jeste li za to da Republika Hrvatska postane članica Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO)?'. To je bilo daleko ispod zakonskog minimuma od 10 posto potpisa ukupnog biračkog tijela, pa je na veliko zadovoljstvo tadašnjeg premijera Ive Sanadera Hrvatska glatko uklizala u NATO.

Idućoj referendumskoj inicijativi, nazvanoj More je kopno, cilj je bio odbaciti sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, no nije uspjela prikupiti više od oko 200.000 potpisa.

I onda preokret: referendumska inicijativa pet sindikalnih središnjica 2010. godine urodila je plodom, iako do referenduma ni taj put nije došlo. Sindikati su tog ljeta uspjeli prikupiti čak 717.149 priznatih potpisa (ukupno podnesenih 813.016) za referendum o izmjenama Zakona o radu. Vlada premijerke Jadranke Kosor sporni je zakon promptno povukla iz saborske procedure, pa je Ustavni sud ocijenio da više nema pretpostavki za održavanje referenduma.

Tri godine kasnije potpisi su se prikupljali za referendum o čak četiri pitanja: jesu li građani za poništenje pretvorbe i privatizacije; jesu li za zabranu rasprodaje državne imovine, prostora i resursa; jesu li za zabranu proizvodnje, prometovanja i prodaje GMO proizvoda te žele li i da se građani ponovno očituju o tome jesu li za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Inicijativa Referendumski ustanak morala je priznati poraz, uz prikupljenih oko 120.000 potpisa za svako pitanje.

Na lokalnoj razini inicijativa Srđ je naš za referendum o izgradnji apartmanskog naselja uz golf terene na Srđu prikupila je 2013. dovoljno potpisa pa je on održan, ali je propao jer se na njega odazvalo manje od propisanih 50 posto birača.

Iste godine Stožer za obranu hrvatskog Vukovara prikupio je oko 632.000 (priznato oko 576.000) potpisa za raspisivanje 'referenduma o ćirilici', tj. o kvoti za primjenu Ustavnog zakona o pravima manjina u pogledu službene uporabe manjinskog jezika i pisma sa zahtjevom da se to pravo ograniči na područja u kojima pripadnici nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika. Ustavni sud ocijenio je da referendumsko pitanje nije bilo u skladu s Ustavom.

U obrazloženju odluke stoji da je traženje referenduma s porukom da se ćirilica u Gradu Vukovaru 'doživljava kao simbol stradanja' duboko uznemirujući čin koji napada pismo kao univerzalnu civilizacijsku tekovinu čovječanstva što određuje sam identitet hrvatske ustavne države.

Još jedna velika sindikalna referendumska inicijativa povela se 2014. godine, kada je 17 sindikata iz javnog sektora organiziralo prikupljanje potpisa za referendum o donošenju zakona protiv izdvajanja pomoćnih poslova u javnom i državnom sektoru, poznatijim kao referendum o outsourcingu. Potvrđena je ispravnost oko 548.000 prikupljenih potpisa, ali je Ustavni sud u travnju 2015. zabranio referendum, proglašavajući pitanje nedopuštenim uz tumačenje da je cilj referenduma zaštititi parcijalne interese skupine zaposlenika u javnom sektoru te onemogućiti Vladi i Saboru bilo kakve buduće intervencije u postojeći radno-pravni model. Sindikalist Željko Stipić ocijenio je takvu odluku 'sumrakom neposredne demokracije u Hrvatskoj'.

Referendumska inicijativa Ne damo naše autoceste pokrenuta je 2014. godine, a sa sličnim ishodom. Za raspisivanje referenduma protiv davanja hrvatskih autocesta u koncesiju prikupljeno je 530.853 potpisa, pri čemu su sami organizatori eliminirali 30-ak tisuća nevaljalih potpisa. Ustavni sud nije dopustio referendum o monetizaciji autocesta, poručujući da je Vlada odustala od dodjele koncesije i samoobvezala se da će u slučaju donošenja nove odluke uvažiti činjenicu da je riječ o odluci za koju birači smatraju da bi trebala biti donesena na referendumu.

Na lokalnom referendumu u Pločama 2015. godine građani su odlučivali o izgradnji termoelektrane na ugljen. Taj referendum je uspio jer je na njega izašlo više od 60 posto birača, a protiv je bilo njih više od 90 posto. Iako je referendum bio savjetodavan, volja naroda prihvaćena je i odbačena je mogućnost gradnje potencijalnog zagađivača neretvanske doline i cijele južne Dalmacije.

Iste godine održan je još jedan savjetodavni referendum: stanovnici Labinštine odlučivali su o korištenju ugljena u termoelektrani Plomin C, ali je odaziv bio ispod propisanih 50 posto birača.