Bilo je to u pregovorima Sjeverne Koreje i SAD-a, nedugo nakon rata. Američki diplomati došli su na jedan od razgovora i ostali zaprepašteni kad su ušli u sobu. S jedne su strane bile normalne, malo povišene stolice, a s druge male, kao u vrtiću. Zastavice na stolu su jasno pokazivale gdje je kome mjesto - Koreanci na velike, a Ameri na male stolice.

Jedan od pregovarača napisao je u memoarima kako je tog trenutka bilo jasno da se s tim ljudima nema što razgovarati. I tako je do danas. U diplomaciji veliku ulogu igra protokol, detalji, odjeća, a onda i osobni odnos.

Jer, kako piše u svakom priručniku međunarodnih odnosa, relacije među državama su relacije među ljudima koji te države vode. Ako se oni razumiju, ako su bliskih pogleda, među njima se može razviti naklonost, pa i prijateljstvo.

U takvim je okolnostima lakše voditi politiku, razumjeti se i sporazumjeti, izboriti za neki svoj interes koji sugovorniku i nije možda pretjerano drag. Ako je obrnuto, to nije dobro. Kao i među ostalim ljudima, slijede svađe, blokade, zastoj odnosa, osim što u svakodnevnom životu nema protokola da brine kako se ne bi vidjela neslaganja.

Primjer iskaza prijateljstva dvojice državnika je slika poljupca “usta na usta” sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva i lidera tadašnje Istočne Njemačke, krovopokrivača Ericha Honeckera. Komunistički su vođe uvijek hinili veliku ljubav i prijateljstvo dok ne bi počeli raditi jedan drugom o glavi, kao Tito i Staljin.

Prisne odnose često grade političari koji su na istim ideološkim platformama, koji su dijelili svjetonazore. Klasični su primjer bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan, dvoje velikih boraca protiv “carstva zla”, SSSR-a.

I kod nas je bilo slučajeva bliskosti ili omraze državnika s onima iz susjedstva i svijeta. Odnos slovenskog premijera Boruta Pahora i Jadranke Kosor, čije susrete prate pozitivne vibracije, jedan je od primjera. Pitanje je hoće li ostvariti dovoljno kemije da riješe hrvatsko-slovenski gordijski čvor...