'Sasvim je jasno da trenutak izricanja presude sa stanovišta Vlade nije idealno odabran. Ali upravo ta činjenica da presuda dolazi u vrijeme kada njezino izricanje ne odgovara Vladi najbolje govori o tome da Vlada nije nikako i ni u čemu utjecala ni na sadržaj presude ni na vrijeme njezinog izricanja, što su bile tvrdnje nekih neodgovornih pojedinaca', izjavio je Ivan Šimonović, ministar pravosuđa i tako nastavio ponirati u logički ponor kamo ga odvlači njegov nadređeni Ivo Sanader.

Ni Šimonović ni Sanader, naime, javnosti nisu ponudili uvjerljivo objašnjenje zašto bi za hrvatsku izvršnu vlast bio loš bilo koji tajming izricanja presude za ratne zločine. Štoviše, ako se Sanaderov HDZ, stranka koju nestranački Šimonović intelektualno opslužuje igrajući rolu ministra pravosuđa u njezinoj Vladi, zaista iskreno odrekao svih prijepornih dijelova iz svoje (ratne) povijesti, presudu Glavašu 'zajedničari' su trebali dočekati barem s rutinskim zadovoljstvom zbog toga što su žrtve i njihove obitelji dobile kakvu-takvu zadovoljštinu.

No ništa od toga: Šimonović i Sanader udarili su u kuknjavu zbog toga što je Glavaš osuđen nekoliko dana prije lokalnih izbora; potonji je čak implicitno sugerirao da bi iza osuđujuće presude Branimiru Glavašu mogao stajati SDP. Tako su se Sanader i Glavaš, nakon niza godina, ponovno približili u retorici – obojica sumnjaju da je pravosuđe politizirano. No, dok je takva tvrdnja iz Glavaševih usta očekivana, pa čak i razumljiva – ma koliko bio odiozan njegov nemjerljivi cirkusantski potencijal – ona postaje upravo nepodnošljiva kada je izgovara Sanader.

Na stranu to što nije baš najjasnije zašto bi SDP-u odgovaralo da Glavaš, vođa njihove stranke-partnera u nekim slavonskim sredinama, bude i formalno proglašen ratnim zločincem. Važnije je da je Ivo Sanader predsjednik stranke koja s pauzom kraćom od četiri godine ovom zemljom vlada već 19 godina. Usto, Sanader je preuzeo vođenje hrvatske Vlade u prosincu 2003. godine, dakle prije pet i pol godina. Otada je promijenio troje ministara pravosuđa i nebrojeno puta najavio reformu pravosudnog sektora.

Kad Sanader danas sumnja u neovisnost i političku nepristranost hrvatskog pravosuđa, on zapravo, zasigurno ne htijući, kritizira svoj rad oštrije od najradikalnijih kritičara. Nakon tolikog vremena provedenog na vlasti Sanader jednostavno ne bi smio javno sumnjati u sudstvo jer je oko potrebe poboljšanja sudbene vlasti u državi odavno postignut konsenzus. Drugim riječima, kad ubuduće ne bude zadovoljan pravosuđem, Sanader bi se konačno mogao okrenuti - samokritici.