Premda obojica gaulisti, Sarkozy i Chirac nisu mogi podijeliti različitiju viziju Francuske - vjerojatno najviše zahvaljujući razlici u karakterima. Prvi žovijalan, zaljubljen u Washington, impulzivan i bez dlake na jeziku. Drugi predsjednički uštogljen, odmjeren i oprezan. Zato je valjda i trebalo nekadašnjem francuskom predsjedniku ravno 15 godina da stvarno kaže što misli o kolegi Sarkozyju, čovjeku koji mu je služio kao ministar, bio popularan, no kojem Chirac nikada nije ponudio mjesto premijera. Tenzije, animozitet i mjestimice čak izravno neprijateljstvo bili su preočiti.

A to što Chirac misli o Sarkozyju i općenito svojem dvanaestgodišnjem predsjednikovanju, francuska će javnost moći otskora čitati u memoarima na 624 stranice, iz kojih su preliminarno izvađeni vrući dijelovi. Tako čitamo da je Sarkozy na izborima 1995. dao podršku Chiracovom protukandidatu Eduardu Balldouru, da se sprdao s Chiracovom fascinacijom sumo borbama, da je ljubovao s njegovom kćeri Claude, da je, općenito, bio 'nervozan, impuzivan, ne sumnjajući ni u šta, a ponajmanje u sebe', kako stoji u pisanim sjećanjima bivšeg predsjednika koji izlaze pod naslovom 'Predsjedničko vrijeme'.

Chirac priznaje da je Sarkozy jedan od najtalentiranijih političara svoje generacije, no dodaje da ga nikada nije izabrao za premijera zbog manjka lojalnosti. 'Politički i ekonomski, Sarkozy je predesno i previše proamerički orijentiran', piše nadalje Chirac prepoznajući ključnu Sarkozyjevu psihološku crtu da stvara antagonizme, stigmatizira i uspostavlja neprijateljstvo između različitih kategorija ljudi. Kakogod, priznaje mu medijsku umiješnost, bezgraničnu energiju i taktičke sposobnosti.

Kada je Nicholas Sarkozy dobio izbore, Chiracova žena je izjavila 'Bože, pa ovaj čovjek nas je vidio u pidžami'. Dugogodišnje političko i kućno prijateljstvo, premda pod konstantnom tenzijom, ipak nije bilo dovoljno da Sarkozy makar i jednom jedinom riječju spomene svog predšasnika u inauguralnom govoru. Danas mu Chirac servira revanš s otvorenom podrškom socijalističkog kandidata Françoisa Hollandea, hvaleći njegovo državničko ponašanje.

Od ostalih pikanterija, knjiga pripovijeda učestale razgovore na relaciji Chirac-Clinton u vrijeme oralnog skandala oko Monice Lewinski, u kojem se francuski predsjednik prisjeća kako je bio ozbiljo zabrinut da si Bill ne oduzme život. Navodi također i kurtoaznu telefonsku ćakulu s Georgeom Bushom Mlađim u kojoj ga ovaj nagovara na suradnju u invaziji na Irak. Za Chiraca, čitava je akcija bila kvazi-mistična misija.

Indikativno, bivši državnik nije zucnuo ni slova oko skandala za koji mu se sudi ovih dana. Naime, otkriveno je da je zloupotrijebio javni novac za financiranje predsjedničke kampanje tako što je stvarao fiktivna radna mjesta u gradskoj upravi Pariza. Bez sumnje je i to odradio stoički, uzdignuta čela i u dostojanstvenoj državničkoj maniri.