Gotovo na samu 34. obljetnicu Sankarina ubojstva u glavnom gradu Burkine Faso započelo je suđenje 14-orici pučista, među kojima je i bivši predsjednik Blaise Compaore, a koji je sa Sankarom 1983. godine sudjelovao u preuzimanju vlasti od Jeana Baptistea Ouedraogoa, tadašnjeg predsjednika Gornje Volte, kako se tada nazivala Burkina Faso. Compaore i njemu odani časnici optuženi su za sudjelovanje u Sankarinu ubojstvu koje još nije razjašnjeno, osobito stoga što se smatra da su u njemu sudjelovale i francuske tajne službe.

Prema tvrdnjama Sankarinih pobornika, njegova vlada protivila se operaciji Françafrique, koja je, kako smatraju, jedinstvena kovanica što savršeno ilustrira odbijanje Francuske da dekolonizira nekadašnje kolonije. Pored toga, Sankara je stao na žulj Parizu pozvavši ga da francuski pomorski teritorij Novu Kaledoniju uvrsti na UN-ov popis za dekolonizaciju. Njegov tadašnji suborac Compaore smatrao je da Burkina Faso mora nastaviti surađivati s Francuskom, poput Obale Bjelokosti, što je Sankari bilo potpuno neprihvatljivo.

Compaore se trenutno nalazi u izbjeglištvu upravo u Obali Bjelokosti, u koju je pobjegao nakon što je bio prisiljen dati ostavku tijekom masovnih prosvjeda kojima je 2014. srušen s vlasti. Nekadašnji Sankarin bliski suradnik više puta poricao je umiješanost u ubojstvu Sankare i bojkotira suđenje navodeći da su omiljenog predsjednika ubili strani plaćenici jer je ugrozio odnose s Francuskom, državom koja je nekadašnju Gornju Voltu držala kao svoju koloniju.

Odgovore na brojna pitanja znali pokojni Mitterrand i Chirac

Sud je zbog toga zatražio od francuskih vlasti da skinu oznaku tajnosti s vojnih dokumenata kako bi se vidjelo je li Francuska doista imala ulogu u atentatu, a poslan je i zahtjev za razgovorom s francuskim dužnosnicima koji su u to vrijeme bili uključeni u odnose s Burkinom Faso. Aktualni francuski predsjednik Emmanuel Macron još je ranije obećao da će deklasificiranjem dokumenata pomoći u rasvjetljavanju istine, no to se još nije dogodilo. Macron je naime poslao tek sekundarne dokumente u kojima nema onih iz ureda Françoisa Mitterranda i Jacquesa Chiraca, u vrijeme atentata predsjednika i premijera Francuske. Stoga odvjetnici Sankarine obitelji zaključuju da Macron skriva dokumente kako bi zaštitio odgovorne makar oni bili i pokojni, poput Mitteranda i Chiraca.

Thomas Sankara, satnik vojske tadašnje Gornje Volte, došao je na vlast vojnim pučem 1983. u dobi od samo 33 godine. Sebe je vidio kao revolucionara te je crpio inspiraciju od Che Guevare i nedavno preminulog ganskog predsjednika Jerryja Rawlingsa. Svoju ideologiju revolucije definirao je kao antiimperijalističku pa je njegova politika bila usmjerena na borbu protiv korupcije, promicanje pošumljavanja i sprječavanje gladi, a prioriteti su mu bili opismenjavanje, besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita za sve stanovnike tadašnje Gornje Volte, koju je 1984. preimenovao u Burkinu Faso, što na njihovu jeziku znači 'zemlja uspravnih ljudi'.

Sankarina unutarnja politika bila je usmjerena na sprečavanje gladi uz pomoć agrarne samodostatnosti i zemljišne reforme. U prvim godinama vladavine cijepio je više od dva milijuna djece protiv meningitisa, žute groznice i ospica, a bez ikakve strane pomoći dao je izgraditi škole, domove zdravlja, rezervoare pitke vode te stotinjak kilometara željezničke mreže. Uz to, za čak 75 posto povećao je proizvodnju žitarica, dao je zasaditi 10 milijuna stabala u borbi protiv rastuće dezertifikacije sahelskog područja, a seljacima je u potpunosti ukinuo plaćanje rente.

Sankara je također dao izgraditi ambulante i priručne ljekarne u 5384 od ukupno 7500 sela, čime je značajno pala smrtnost dojenčadi, a njegova administracija bila je prva afrička vlada koja je javno priznala epidemiju AIDS-a kao veliku prijetnju Crnom kontinentu. Zabranio je i sakaćenje ženskih genitalija, prisilne brakove i poligamiju dok je žene imenovao na visoke državne položaje i poticao ih da rade izvan kuće i ostanu u školi, čak i ako su trudne.

Rasprodao ministarske Mercedese i zamijenio ih Renaultima 5

Predsjednik Sankara bio je omiljen u narodu zbog svoje solidarnosti pa je pokrenuo čitav niz akcija koje nemaju veze s populizmom jer ne apeliraju na instinkte i ne nude jednostavna rješenja, pri čemu se aspekti praktične izvedivosti uvelike zanemaruju. Primjerice, rasprodao je vladinu flotu Mercedesa i naredio da službeni automobil ministara bude Renault 5, u to vrijeme najjeftiniji automobil u Burkini Faso. Takav je koristio i Sankara iako je češće viđan kako dolazi na posao biciklom.

Sankara je dolaskom na vlast smanjio sebi i državnim dužnosnicima plaću te naredio izdvajanje dijela ministarskih plaća za vladine projekte, a zabranio je korištenje službenih šofera, kao i kupovinu avionskih karata prve klase za dužnosnike. Državno skladište oružja pretvorio je u supermarket, a odbio je koristiti klima uređaj u svojem uredu s obrazloženjem da je riječ o nepotrebnom luksuzu. Vlastitu imovinu ograničio je na četiri bicikla, tri gitare (bio je jazz gitarist u grupi Tout-à-Coup Jazz , u kojoj je pjevač bio Blaise Compaore) i zamrzivač koji je stalno dao popravljati kako ne bi morao kupovati novi.

Kako bi poticao lokalno obrtništvo, Sankara je od javnih službenika zahtijevao nošenje tradicionalnih tunika satkanih od pamuka, a bio je poznat po tome što je bez pratnje svakodnevno džogirao glavnim gradom. Na pitanje zašto ne želi da njegov portret visi na javnim mjestima, kao što je to bio slučaj s većinom afričkih državnika, Sankara je odgovorio da 'postoji sedam milijuna Sankara', referirajući se pritom na jedinstvo svih stanovnika Burkine Faso.

Uz sve svoje vrline, predsjednik 'zemlje uspravnih ljudi' ipak nije bio bez mane pa mu pojedini oponenti zamjeraju egzekuciju sedmero bliskih suradnika Ouedraogoa, koje je optužio za izdaju i dao pogubiti nakon suđenja po skraćenom postupku. Zamjera mu se i otpuštanje pobunjenih učitelja te osnivanje sudova za korupciju, utaju poreza i kontrarevolucionarnu aktivnost, što dio tamošnje i svjetske javnosti nije smatrao u skladu s međunarodnim standardima. Prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) sa sjedištem u Parizu, ti Sankarini drastični potezi imali su sličnosti s najgorim danima Francuske revolucije iako je ubijen relativno mali broj njegovih političkih protivnika.

Suđenje, koje je trebalo početi 11. listopada, ali je odgođeno za ponedjeljak, izazvalo je bojazan da bi moglo destabilizirati Burkinu Faso, zemlju koja se već neko vrijeme bori s učestalim napadima džihadističkih skupina povezanih s Al Kaidom i tzv. Islamskom državom, pod čijom ingerencijom je i zloglasni Boko haram.

Dobri poznavatelji prilika u Burkini Faso ukazuju i na značajan Compaoreov utjecaj u toj zemlji, osobito među vojskom, pa upozoravaju da bi njezini dijelovi mogli izazvati dodatne probleme. Aktualni predsjednik države Roch Marc Christian Kabore smatra da će suđenje, upravo suprotno, ublažiti napetosti i potaknuti nacionalno pomirenje te dodaje kako se ono rijetko postiže bez pravde. Drugi pak analitičari zaključuju da se pravda ne može postići bez relevantnih dokaza za koje su uvjereni da leže u francuskim tajnim arhivima, a koji su, kako stvari zasad stoje, nedostupni pravosuđu.