Protekli vikend u kojem je Hamas, u suradnji sa skupinom Islamski džihad, ispalio više od 430 raketa na Izrael još je jednom uvjerio svjetsku javnost da je Pojas Gaze trajnožareća neuralgična točka Bliskog istoka. Izrael je na Hamasove napade očekivano odgovorio te je iz svih raspoloživih sredstava udario na 120 vojnih ciljeva, prilikom čega je poginuo Izraelac te šestero Palestinaca.

Militantne palestinske organizacije opravdale su napade na Izrael nedavnim okršajima koji su izbili tijekom prosvjeda Palestinaca, a da te skupine ne namjeravaju odustati od odmazde, govore i najave kako će Hamas pokušati omesti i predstojeći Eurosong koji će se održati u Tel Avivu.

Toponim Pojas Gaze u medijskim izvješćima spominje se gotovo svakog dana isključivo kada je riječ o razmjeni vatre između izraelske vojske i militantnih palestinskih organizacija, a uvidom u povijest tog područja čini se da je on konstantan predmet sukoba.

Riječ je o uskom obalnom pojasu uz Sredozemno more, koje s Egiptom graniči na jugozapadu, a s Izraelom na sjeveru i istoku. Taj teritorij ukupne površine 360 četvornih kilometara nema međunarodno priznat status suverene države, ali ga Palestinci smatraju teritorijem tzv. Palestinskih Autonomnih Područja, odnosno svoje buduće države. Područje je dobilo naziv po svojem glavnom gradu Gazi, a smatra se najgušće naseljenim mjestom na Zemlji s oko 1,4 milijuna stanovnika.

Krhka primirja

Pojas Gaze se od 1517. pa sve do Prvog svjetskog rata nalazio pod vlašću Otomanskog Carstva. Budući da je to područje bilo strateški važno jer kontrolira obalni put, Britanci ga u borbama za Sinaj i Palestinu zauzimaju u studenom 1917., za vrijeme Treće bitke kod Gaze. Nakon Velikog rata Gaza postaje dio Britanskog mandata u Palestini pod nadležnošću Lige naroda, čiji je cilj bio uspostaviti trajni mir.

Židovi su živjeli u Gazi sve do 1929. godine, kada izbijaju veliki palestinski nemiri te su pripadnici 'izabranog naroda' bili prisiljeni napustiti taj pojas. Kako bi se osigurali od daljnjih nemira, Britanci zabranjuju povratak Židovima, koji se nisu mirili s tom odlukom te su nakon okončanja Drugog svjetskog rata, unatoč zabrani, 1946. osnovali prvi kibuc na tom području u blizini granice s Egiptom.

Dvije godine kasnije izbija Arapsko-izraelski rat, kojim je završena i britanska vladavina Palestinom. Egipatska vojska je, naime, 1948. godine ušla u Pojas Gaze s juga te je nakon nekoliko primirja postignut sporazum prema kojem je taj teritorij postao područje razgraničenja između egipatske i izraelske vojske. Za Izraelce je taj rat značio uspostavu hebrejske države Izrael, dok je za palestinske Arape označavao početak pojma Al Nakba (katastrofa), što se odnosi na egzodus stotina tisuća palestinskih izbjeglica te zabranu njihova povratka, ali i želju za osnutkom palestinske države.

Neodobravanje arapskog svijeta

Arapska liga u jeku Arapsko-izraelskog rata upravo u Gazi u rujnu 1948. osniva Svepalestinsku vladu kako bi ograničila utjecaj susjednog Jordana nad palestinskim pitanjem. Svepalestinska vlada ne nailazi na odobravanje Jordana ni nearapskih zemalja pa se seli u Egipat. Palestinci koji su živjeli u Pojasu Gaze dobivaju međunarodno nepriznate putovnice koje su vrijedile sve do 1959. godine, kada egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser zaokreće službenu politiku Kaira i ukida Svepalestinsku vladu.

Valja napomenuti kako Egipat nikada nije pripojio Pojas Gaze, već ga je tretirao kao teritorij privremene vlasti kojim je upravljao pomoću vojnog guvernera, a istovremeno palestinskim izbjeglicama nije nudio egipatsko državljanstvo.

Za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. Pojas Gaze pada u ruke Izraela, koji ga čvrsto drži pod svojom kontrolom sve do 1994. godine. Tijekom 27-godišnje okupacije Izrael podiže dvadesetak židovskih naselja te kontrolira zračni prostor, teritorijalne vode, pomorski promet, registar stanovništva, ulazak stranaca, uvoz i izvoz te porezni sustav. Time je Izrael, osim ideoloških ciljeva, zadržao sigurnosnu kontrolu nad čitavim područjem pojasa koji uključuje nadzor nad vodom, strujom, kanalizacijom i civilnim službama.

Korupcija kao dodatno zlo

Nakon potpisivanja Palestinsko-izraelskog sporazuma 1994. u Oslu velik dio Pojasa Gaze, osim izraelskih naselja i vojnih instalacija, dolazi pod palestinski nadzor. Izraelska vojska napušta grad Gazu i druga urbana područja, a novim vlastima ostavlja kontrolu nad područjem. Godinu kasnije Izrael i Palestinska oslobodilačka organizacija koju vodi Jaser Arafat potpisuju novi sporazum, kojim se proširuju ovlasti palestinskih vlasti i kontrola nad gradovima na Zapadnoj obali.

Vrlo brzo nakon prijenosa vlasti palestinske vlasti pod vodstvom Arafata dolaze na loš glas zbog lošeg upravljanja i posvemašnje korupcije te uzimanja mita za izvoz i uvoz robe. Koliko su vlasti bile umiješane u korupciju, ponajviše govori podatak da su palestinske sigurnosne službe u potpunosti kontrolirale građevinsku industriju i sve pripadajuće projekte.

Dodatne probleme izaziva Druga intifada, odnosno drugi palestinski ustanak protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze, a koji je potrajao od 2000. do 2008. godine. U tom razdoblju intenziviraju se sukobi i povećava nasilje pa izraelska vlada u veljači 2005. donosi odluku o iseljavanju svih izraelskih naselja i kraj svoje vojne vladavine u tom području.

Izraelska kontrola

U sedam mjeseci od donošenja odluke Izrael povlači svoju vojsku i židovske naseljenike te palestinske vlasti u potpunosti preuzimaju upravu nad područjem. Izrael, inače, i nadalje kontrolira tranzit prema toj državi, kao i zračni prostor iznad mora i pristup lukama, a odobrava i sva iseljavanja, kao i ulazak stranaca u pojas kroz židovsku državu. Uz to, Izrael kontrolira cjelokupan uvoz i izvoz te prikupljanje poreza.

Zbog povlačenja izraelske vojske u Pojasu Gaze nastaje nejasna pravna situacija jer to područje ne pripada nijednoj suverenoj državi. Prema Haškim konvencijama, Izrael je, bez obzira na povlačenje vojske, još uvijek okupator Pojasa Gaze, pa je samim time odgovoran i za održavanje reda i zakona.

Godinu dana od iseljavanja Židova iz tog pojasa na vlast dolazi Hamas te se odbija odreći nasilja i ne priznaje državu Izrael, čime se stanje dodatno zakompliciralo. Pored toga, dolazi do sukoba između Hamasa (Islamski pokret otpora) i Fataha (Palestinski oslobodilački pokret) koji dovodi do prave eksplozije unutarpalestinskih sukoba. U sukobu palestinskih organizacija Hamas odnosi pobjedu, Pojas Gaze dolazi pod njegovu potpunu kontrolu te se proglašava jedinim legitimnim predstavnikom Palestinske samouprave.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas na Hamasovu pobjedu odgovara proglašenjem izvanrednog stanja i raspuštanjem jedinstvene vlasti te formiranjem nove vlade bez Hamasova sudjelovanja. Abas u međuvremenu dobiva podršku Egipta, Jordana i Saudijske Arabije te se Hamas otada nalazi u međunarodnoj izolaciji.

Hamas ne miruje

Hamas se, očekivano, ne miri s postojećom situacijom pa nastavlja krijumčarenje velikih količina oružja i eksploziva iz Egipta kroz prokopane tunele. Izrael stoga krajem 2008. započinje seriju zračnih napada u Pojasu Gaze, pri čemu ne štedi džamije i Islamsko sveučilište pod kontrolom Hamasa. Potonji pak ne štedi Izrael te odgovara raketnim napadima koji se s kratkim pauzama nastavljaju i danas.

U razmjeni vatre obično stradavaju civili s obje strane, ponajviše Palestinci, potomci izbjeglica koji su napustili svoje domove za vrijeme prvog Arapsko-izraelskog rata. Dodatni problem izaziva višestruko povećan broj stanovnika zbog izuzetno visoke stope nataliteta među Arapima, ali i čitav niz ekoloških problema nastalih zbog visoke napučenosti, kao i širenja bolesti zbog nedostatka kanalizacije.

Zbog nejasne političke situacije i ekoloških problema u potpunosti su propali bilo kakvi gospodarski pokušaji revitalizacije područja pa je samim time većina stanovništva nezaposlena. Zbog trajnih sukoba Palestinci koji su iz Pojasa Gaze svakodnevno odlazili na posao u Izrael ostali su bez posla te se pokušavaju domoći sigurnijih kutaka od onih na Bliskom istoku.