Bjeloruski predsjednik-samodržac Aleksandr Lukašenko demantirao je da bi vlast u Bjelorusiji jednom mogla biti predana njegovom sedmogodišnjem izvanbračnom sinu Kolji. Posljednjih godina Lukašenko je svog obožavanog potomčića učinio nekovrsnim članom užeg državnog vrha koji s Lukašenkom putuje svijetom, sudjeluje u protokolima i pojavljuje se na domaćim ceremonijama
'Nikakvog prijenosa vlasti po nasljedstvu ne može biti. (...) Moja su se djeca zasitila predsjednikovanja uz svog oca', poručio je danas u Minsku Lukašenko čudeći se, kako tvrdi, dok čita i sluša da će 'Lukašenko biti na vlasti zauvijek i vječno'.
Čuđenje u svijetu prvi je, međutim, izazvao sam Lukašenko. Ne samo da njegovom klinji moraju salutirati generali po aerodromima i crvenim tepisima, nego je Lukašenko još 2007. godine izjavio: 'Ako ćemo govoriti o nasljedniku, pripremat ću najmlađeg.'
Tijekom nedavnog boravka u Venezueli tamošnji predsjednik Hugo CHavez službeno je pozdravio i Lukašenka i njegovog sina, na što mu je bivši bjeloruski kolhozac odvratio da je 'prisustvo dječaka pokazatelj ozbiljne i dugoročne međusobne suradnje te da će se imati kome predati štafetu za 20-25 godina'.
S obzirom da na poziciji predsjednika s diktatorskim ovlastima obitava još od 1994. godine, Lukašenko je relativno mlad – u kolovozu će navršiti 58 godina. Inače, njegov najstariji sin Viktor već je u Savjetu sigurnosti kao pomoćnik Lukašenka za nacionalnu sigurnost. Srednji sin Dmitrij postavljen je za šefa Predsjedničkog sportskog kluba i člana Olimpijskog odbora.
Bjelorusija je pod dva desetljeća Lukašenkovog apsolutizma zadržala mnogo elemenata sovjetskog modela vladanja, što joj je zahvaljujući povezanosti s Rusijom i nasljeđu dogovorne ekonomije omogućilo stabilan gospodarski napredak do početka globalne krize 2008. godine. I danas ta država ima veći BDP od članica EU Bugarske i Rumunjske.
Bjelorusija je u 21. stoljeću pretrpjela značajno blaže društveno raslojavanje od susjednih istočnoeuropskih zemalja, ali je s druge strane zadržala ekstremno konzervativno društvo s brutalnom policijom, represiju nad neposlušnima koja se primjenjuje od ulice do sredstava masovne komunikacije, te tešku međunarodnu izolaciju. Bjeloruska vlast zastrašuje stanovništvo, česti su progoni neistomišljenika, a u godinama Lukašenkove vlasti ostalo je mnogo nerazjašnjenih nestanaka i samoubojstava oporbenjaka.
Bjeloruski predsjednik pritom se svako malo izblamira kakvom neukom, mačističkom, rasističkom, ili homofobnom izjavom. Kao deklarirani štovatelj sovjetske tajne policije i njenog osnivača Feliksa Dzeržinskog jedini je europski lider koji odbija ukinuti (ili barem trajno zamrznuti) praksu smrtne kazne.
