Iskreno, ne sjećamo se kada smo posljednji puta zaigrali neki TPS u kojemu možemo izmjenjivati likove. Mass Effect 2? Hm, da, moguće. To i je problem igara poput Shadow Harvesta – danas naime postoje toliko dobri i dovršeni proizvodi da za one najslabije jednostavno nema mjesta. Dapače, pravo pitanje je zašto je netko uopće išao uložiti određeni trud/vrijeme/novac u neki softverski ispljuvak koji nitko živ neće cijeniti a ni igrati.

Iako 'na papiru' i ne izgleda toliko loše, Shadow Harvest podbacio je u svakom segmentu realizacije. Pa, krenimo redom; radnja Phantom Ops-a odvija se u Somaliji gdje dvoje odvojenih agenata – Myra Lee i Aron Alvarez kreću na isti zadatak – ubiti Karima Kimoseina, zlog diktatora koji tlači napaćeni Somalski narod. Nakon nekog vremena Myra i Aron slučajno se sreću i odlučuju udružiti snage u pohodu na Kimoseina. Priča je uglavnom puna klišeja koje se sigurno i više nego dobro tisuću puta čuli u filmovima B produkcije.

Kako bi podjela uloga imala smisla, developeri su Myru učinili tihom agenticom koja ubija potiho iz sjene, prerušava se, postaje nevidljiva a la Crysis 2, koristi svoje akrobatske sposobnosti i slično. S druge strane, Aron Alvarez zna...pa – pucati. I u zrak dizati stvari eksplozivom. Između dvoje likova stalno je uspostavljena radio veza pa oni kao nešto čavrljaju, no ti razgovori rijetko budu simpatični zahvaljujući i lošim sinhronizacijama.

Dakle, podjela skillova postoji i pristup borbi značajno je drugačiji sa svakim likom, no razlika ujedno i staje tu. Jasno, kada se Aron pojavi pred nekim računalom koje treba hackirati, trebat će pričekati Myru koja će to odraditi bez problema. Problem je u tome da je igra puna takvih skriptiranih scena koje striktno dopuštaju jedan mogući pristup tako da igrač baš nikada nema osjećaj slobode i nekakvog odlučivanja.

Borba je pak priča za sebe i izvedbom nas je nažalost podsjetila na unakaženi Alpha Protocol, prije svega zbog nepostojeće umjetne inteligencije. Kada vas u šuljanju zamijeti jedan čuvar, ne samo da će on krenuti na vas, nego i još x čuvara razmještenih po nivou. I onda umjesto da level odrađujete stealthom, prisiljeni ste koristiti golu silu bez previše razmišljanja. Samo puškaranje i nije toliko loše, no ne daje ni približno dobar osjećaj kakav primjerice pruža Crysis 2.

Dodatni izvor frustracije u igri biti će i sustav checkpointova tj.- auto-saveova koji su užasno rijetki te između njih zna biti i po više od desetak minuta gameplaya što je suludo s obzirom da malo toga u igri funkcionira na pravi način. I kada uspijete nadmudriti glupu umjetnu inteligenciju i probiti se kroz hordu prašinara, nakon desetak minuta pogodit će vas neki slučajni metak i onda sve ispočetka.

S tehničke strane, igra je ispod prosjeka. Grafika je na momente u najboljem slučaju vrlo dobra, a ne pomaže joj ni loš dizajn levela koji često znaju biti bolno pretamni. Zvuk može proći, no sinhronizacije su zato očajne.

Da podvučemo crtu - Shadow Harvest: Phantom Ops bio je solidno zamišljen, no užasno loše realiziran zbog čega ga je praktički nemoguće preporučiti bilo kome, osim mazohistima koji moraju odigrati svaku igru na tržištu.

OCJENA: 2