Desetljećima, čitav nogometni svijet imao je samo jednu ozbiljnu dilemu - tko je najveći u povijesti najvažnije sporedne stvari na svijetu, Pele ili Maradona?

Moderna vremena iznjedrila su i trećeg kralja, džepnog predatora Lea Messija i ta je dilema postala trilema. Ipak, u svim tim pretumbacijama nogometne povijesti, mislim da je jedno ime pomalo bagatelizirano. Ime Johana Cruyffa.

Istina, rođen sam prekasno da bih uhvatio, onda kad je trebalo, svu čaroliju tog nogometnog inovatora, no čini mi se da je baš on bio prekretnica, čovjek koji je postavio nove parametre i u shvaćanju nogometne igre kao takve i u shvaćanju individualnog učinka pojedinca. Možda Pele, Maradona i Messi jesu bolji igrači (naravno, svaki u svoje vrijeme), ali neosporna je činjenica da je baš Cruyff kao vođa legendarnog Ajaxa i nizozemske reprezentacije s početka sedamdesetih revolucionirao nogometnu igru i posve ju okrenuo naglavačke, izmislio je ‘totalni nogomet’, oteo ga iz ralja umirućeg romantizma, ubrizgao u njega svježu krv te ga prebacio u diskurs visoke znanosti. Spasio ga.

Samo desetak godina nakon Cruyffa, istu je stvar sa stripom napravio Frank Miller. Čovjek koji je svojim vizijama i posve drugačijim pogledom na strip prodrmao scenu koja je dobrano zapela u učmalost i dosadu te stvorio temelje za početak jednog sasvim novog pogleda na strip kao medij.

Kod Millera ništa nije crno-bijelo, žanrove mješa kao vrhunski koktel majstor i po prvi put u strip unosi elemente preispitivanja tamne strane ljudske osobnosti koja samu sebe vuče u totalnu propast. Nasuprot šarenilu i plitkosti maskiranih superheroja centralne Marvel/DC struje američkog stripa, čiji su temelji s jedne strane bili zadani Supermanom Siegela i Shustera te Batmanom Boba Kanea, a s druge čitavom plejadom superheroja iz pera Stana Leeja, Frank Miller pristaje uz noir žanr i superherojski strip na način kako ga vidi Alan Moore.

Počevši od kolosalnoga stripa o Batmanu (Batman – dark knight returns) kojim je inaugurirao novi diskurs superherojskoga stripa, Miller je nastavio svoj rad u sličnom tonalitetu. Odričući se tradicije šarenila i pojednostavljene borbe između dobra i zla, Miller u Sin Cityju izgrađuje brutalni noir svijet koji s tematikama mainstream stripa nema prevelike veze.

Odsutstvo prepoznatljivih tipova heroja i grupacija koji bi branili američki način pokazalo se iznimno zahvalnim za čitav projekt, a među gomilama fanova koječega iznenada se oformila i nova grupacija koja se zaklinjala u jednu, jedinstvenu i nepokolebljivu vrijednost Sin Cityja.

Sin City je homage film noiru, žanru koji ne umire, na isti način kako ne umiru muški baloneri, marlboro cigarete, kiša i fatalne žene. No, na isti način kako je dekonstruirao sto godina dugu povijest cjelokupnog američkog stripa, Miller i u Sin Cityju Miller nastupa mesijanski te potpuno redefinira i noir kao žanr.

Njegovo čitanje noira je doslovno, ekspanzivno i surovo: grubijani su još grublji, žene još fatalnije, zločinci su zvijeri, seks je eksplicitniji, a kiša dosadnija. I naravno, dan nikad ne sviće.

U Millerovoj poetici nema pozitivaca. Čitav svijet je zlo, a ljudi su šljam. Bivši zatvorenici, plaćene ubojice, kurve, korumpirana policija i dekadentni crkveni vlastodršci stanovnici su Grada grijeha. Cijeli svijet je nabijen surovim tučama, seksom, ubojstvima, sakaćenjem i perverzijama, a Millerova sklonost pričama koje ocrtavaju tamnu stranu današnjeg pokvarenog društva baš u Sin Cityju dolazi do punog izražaja.

Ali i pored sjajne priče i još boljeg pripovjednog dara, Miller nastavlja riskirati, šokirati i oduševljavati. Naime, u Americi gdje je desetljećima važila praksa da se prvo sve lijepo nacrta i oboja pa tek onda smišlja neka suvisla priča, on se opredjelio za crno-bijeli strip. I pogodio.

Crtež je jedinstven. Genijalni grafički izričaj, sposobnost da se samo pomoću crne i bijele, samo pomoću kontrasta dvije suprotnosti, predstavi čitav jedan svijet. Čista umjetnost.

Posredstvom izdavačke kuće ‘Strip centar Tino’, ‘Težak rastanak’, prvi dio ovog remek djela devete umjetnosti je napokon po prvi put dostupno i na hrvatskom jeziku.

'Vrijedi umrijeti. Vrijedi ubiti. Vrijedi otići u pakao. Amen.'

Tri razloga zbog čega treba voljeti ovaj strip:

1. Filmska ekranizacija Millerovog stripa pod režijskom palicom Roberta Rodrigeza je možda najbolja ekranizacija nekog stripa u povijesti celuloidne vrpce, no bez obzira na svu raskoš tog filmskog uratka i neospornu krasotu jedne Jessice Albe, čitatelji sigurno neće biti razočarani. Dapače.
2. Krvavi, znojni i prljavi noir u kojem su na jednoj strani ubojice, kurve, robijaši, a na drugoj establišment. Wtf? Što, radikalni anarhizam u stripu? Naravno da ne, već savršeno iskonstruirana alegorija u kojem svi mi možemo pronaći sebe, ponižene, obespravljene i pretvorene u šljam kako bezuspješno jurišamo na vjetrenjače pokvarenog i korumpiranog društva. Sin City je naša realnost, a Marv je heroj, a ne zločinac.
3. Noir nikad nije funkcionirao tako dobro, tako svježe i tako okrutno.

Izdavač: Strip centar Tino