Otvoreno pismo koje je članovima Senata uputio Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja potpisuju prof.dr.sc. Igor Radeka, predsjednik Velikog vijeća, glavni tajnik Vilim Ribić te Ana Petošić.

Pismo koje je objavila srednja.hr, prenosimo u cjelosti:

'Cijenjeni članovi Senata Sveučilišta u Zagrebu!

U utorak, 14. srpnja 2020. godine na sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu sudjelovati ćete u odlučivanju o pitanju potvrde suspenzije Vaše kolegice prof. dr. sc. Vesne Vlahović – Štetić s dužnosti dekanice Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Tim povodom, suspendirana dekanica obratila se pravnoj službi Sindikata u postupku prikupljanja različitih pravnih mišljenja o ovome pitanju. Pišemo Vam iz profesionalne i moralne odgovornosti prema članici Sindikata, prema Vama koji donosite odluku, ali i prema široj javnosti koja ima pravo na punu informaciju o konkretnom slučaju.

Radi se o rijetkoj situaciji korištenja rektorske ovlasti suspenzije dekana koja bi trebala biti rezervirana za najteže slučajeve ozbiljnog i trajnog kršenja zakona i Statuta Sveučilišta odnosno Fakulteta. Naglašavamo, sukladno Zakonu, dekanicu nije moguće suspendirati i razriješiti u svim slučajevima njenog eventualnog nezakonitog ili protustatutarnog postupanja, nego samo u najtežim slučajevima.

U Odluci rektora o suspenziji s dužnosti dekanice pred Vas je stavljen naoko uvjerljiv i moćan argument – da je donesena pravomoćna presuda kojom je dekanica, citiramo, „osuđena za šikaniranje – mobing zaposlenika Fakulteta te za povredu njegova dostojanstva, časti i ugleda, a što je nespojivo s obnašanjem dužnosti dekanice, a zbog značajke ozbiljnog i trajnog kršenja zakona i statuta, samo po sebi dostatno za suspenziju“.

Taj naoko moćan argument gubi na snazi kada se donesena presuda podvrgne jednostavnoj pravnoj analizi iz koje proizlazi da on u stvari nije točan. Naime, presuda zapravo nije donesena protiv dekanice prof. dr. sc. Vlahović-Štetić (nego protiv Filozofskog fakulteta), niti je presudom dekanica na bilo što „osuđena“. Upravo suprotno, Odlukom Županijskog suda u Zagrebu preinačena je presuda prvostupanjskog suda te je odbijen zahtjev tužitelja prof. dr. sc. Ante Čovića kojom je isti tražio da se utvrdi da je na radnom mjestu uznemiravan od prof. dr. sc. Vlahović Štetić (izreka Presude Županijskog suda pod točkom II.). Presudom je utvrđena odgovornost Filozofskog fakulteta sukladno odredbi Zakona o radu po kojoj poslodavac odgovara za svaku štetu koju zaposlenik pretrpi u radnom odnosu po općim propisima o odgovornosti za štetu.

Dakle, pogrešno Vas Odluka rektora uvjerava da je dekanica osuđena za mobing – šikaniranje, jer ona to nije, već se radi o tome da je sud zauzeo stajalište da je postupanjem dekanice objektivno došlo do povrede neimovinskih prava na dostojanstvo, čast i ugled prof. dr. sc. Ante Čovića, a za koju povredu tada prof. dr. sc. Anti Čoviću, kao bivšem zaposleniku, odgovara Fakultet. Ove navode lako je provjeriti u presudama koje su dostupne na web stranicama Sveučilišta.

Nadalje, argument postojanja pravomoćne presude gotovo postaje kontraargument kada se pažljivo pročitaju „činjenice“ koje su sudu bile temelj za njeno donošenje. Iz tih „činjenica“ proizlazi da sud niti u jednom slučaju nije utvrdio da bi postupanje dekanice bilo takvo da bi zaista predstavljalo ozbiljno i trajno kršenje zakona ili Statuta Sveučilišta, a što su izričiti zakonski preduvjeti za suspenziju i razrješenje dekanice. U konačnici, upravo činjenica da dekanica nije prekršila izričite zakonske norme razlog je zašto je i odbijen tužbeni zahtjev prof. dr. sc. Ante Čovića da se utvrdi da je on od dekanice uznemiravan. Utvrđenje suda da je dekanica počinila određene radnje na štetu dostojanstva prof. dr. sc. Ante Čovića temelji se sve redom na pojedinim propustima dekanice (uglavnom procesne prirode) u ispunjenju proceduralnih obveza, a koje mahom proizlaze iz pravnih akata koji nisu zakon odnosno statut Sveučilišta ili sastavnice, pri čemu se najviše apostrofira Etički kodeks Sveučilišta i Vodič kroz rad tijela u etičkom postupku etičkog savjeta Sveučilišta. Posljednje navedeni dokument pri tome uopće nije javno dostupan, da bi dekanica mogla znati svoje, na njemu utemeljene, obveze. Primjerice, sud dekanicu drži odgovornom jer etički postupak protiv prof. dr. sc. Ante Čovića nije pokrenula pismeno, nego usmeno, a o vođenju postupka pred povjerenstvom sastavnice nije obavijestila Etički savjet Sveučilišta. Pri tome sud gubi iz vida da nije dekanica samostalno izmislila etičku prijavu protiv prorektora, nego su zahtjev za provedbom tog postupka još 2011. godine podnijela četiri ugledna člana akademske zajednice, i da je propust u načinu pokretanja postupka u smislu njegove svrhe zapravo irelevantan.

Također, sud gubi iz vida da je člankom 33. st. 2 Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu jasno propisano da zahtjev za davanje mišljenja dekan podnosi predsjedniku nadležnog etičkog povjerenstva, a ne Etičkom savjetu, slijedom čega je sud ovdje zapravo zauzeo pogrešno stajalište. Sasvim je druga priča što sud uopće nije upoznat s činjenicom da je koordinator tog Etičkog savjeta, kojeg je dekanica navodno propustila obavijestiti o vođenju etičkog postupka, ista osoba protiv koje je etički postupak pokrenut, sam prof. dr. sc. Ante Čović.

Nadalje, okolnost da je na Fakultetu pokrenut postupak radi utvrđenja postoje li valjani razlozi za oduzimanje zvanja prof. dr. sc. Anti Čoviću sud tumači kao radnju koja je podobna naštetiti dostojanstvu, časti i ugledu zaposlenika i to u okolnostima kada je pokretanje takvog postupka opravdanim smatralo cijelo Fakultetsko vijeće pa i kasnije Stručno povjerenstvo imenovano od Fakultetskog vijeća da posebno razmatra to pitanje. Pokretanje zakonom predviđenog postupka kojemu ishod zaista može biti oduzimanje znanstvenog zvanja, nije radnja koja bi se ikada mogla ili smjela podvoditi pod povredu dostojanstva, posebno u slučajevima kada većina fakultetskog vijeća sastavnice smatra da je vođenje takvog postupka potrebno i opravdano. Također, jednom kada je takav postupak pokrenut i to temeljem odluke Fakultetskog vijeća, nije u ovlasti dekanice da ga zaustavi.

U svjetlu komentara činjenične (ne)zasnovanosti presude, ne možemo ne primijetiti da je suspendirana dekanica jedna od rijetkih osoba na svijetu u odnosu na koju je sud pravomoćno uspio utvrditi da je mobingirala sebi de facto nadređenu osobu, s kojom pri tome, od njenog stupanja na dužnost do prestanka rada prorektora na Fakultetu, gotovo da osobno nije komunicirala. Toliko o jasnim uvidima suda u relevantno činjenično stanje na temelju koje je donio ovu nesvakidašnju presudu.

Međutim, sve i da uzmemo da je donesena presuda protiv dekanice utemeljena, postavlja se pitanje bi li ona bila dovoljna da se povodom njenog donošenja dekanica suspendira i razriješi? Naravno, odgovor na to pitanje je u rukama svih senatora zagrebačkog sveučilišta, ali važno je u tom smislu istaknuti činjenicu da protiv nekih fakulteta i dekana na gotovo svim sveučilištima u zemlji postoje pravomoćne presude donesene temeljem nezakonitog rada ponekog dekana, a slijedom kojih su fakulteti dužni isplatiti neusporedivo veće iznose i troškove parničnih postupaka nego je to u slučaju dekanice Filozofskog fakulteta. Stajalište Senata da je za razrješenje dovoljna pravomoćna presuda u kojoj se utvrđuje nezakonito postupanje dekana doveo bi do razrješenja svih dekana koji primjerice izgube sporove sa svojim zaposlenicima o (ne)zakonitosti otkaza, koji u pravilu imaju značajne financijske reperkusije na ustanove.

S tim u vezi, nije na odmet spomenuti da je 2014. godine po tužbi Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja donesena presuda temeljem koje je utvrđeno nezakonito postupanje Fakulteta pod vodstvom tadašnjeg dekana prof. dr. sc. Damira Borasa. Vidimo da standardi odgovornosti koje on danas uvodi kroz suspenziju dekanice, za njega, tada, kada je bio u identičnoj poziciji kao što je to danas suspendirana dekanica, iz nekog razloga nisu vrijedili.

Kada su u pitanju drugi „grijesi“ dekanice valja upozoriti da se mahom radi o situacijama u kojima je dekanica upozoravana od Rektora da krši njegove „statutarne“ odluke koje su usmjerene na sprečavanje provedbe postupka provjere postojanja uvjeta za oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja prof. dr. sc. Anti Čoviću. Valja primijetiti da je jedno od upozorenja rektora dekanici na navodni nezakoniti i protustatutarni rad dano 9. listopada 2018. godine, upravo istoga dana kad se prof. dr. sc. Ante Čović obratio rektoru s opsežnim podneskom u kojem traži zaštitu obavještavajući ga o „montiranim procesima“ koji se protiv njega pokreću na Filozofskom fakultetu. Samo okolnost da je istog dana primljen zahtjev prorektora i izdano upozorenje dekanici upućuje na potrebu dobrog promišljanja o tome tko zapravo tu i što montira?

Konačno, upozoravamo da je Odluka rektora o suspenziji pravno sporna, a posebno u dijelu u kojem se obnašateljem dužnosti dekana Filozofskog fakulteta imenuje prof. dr. sc. Miljenka Šimpragu. Naime, Zakon izričito određuje da se za vršitelja dužnosti na mjesto suspendiranog dekana može imenovati osoba s odgovarajućom kvalifikacijom. Prema javno dostupnim informacijama prof. dr. sc. Šimpraga je kvalificiran u znanstvenom području koje nije zastupljeno na Filozofskom fakultetu, pa se čini da za vršitelja dužnosti dekana Filozofskog fakulteta nema odgovarajuću kvalifikaciju. Na stranu čistorazumsko pitanje može li doktor veterine upravljati Filozofskim fakultetom?

Za kraj Vas podsjećamo da je, sukladno odredbama Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu, svaki dekan dužan, kada je suočen s ozbiljnim sumnjama u etičnost djelovanja pojedinog zaposlenika, bez obzira na hijerarhijsku poziciju tog zaposlenika u sveučilišnom sustavu, pokrenuti etički postupak. A Senat Sveučilišta u Zagrebu, dužan je štiteći akademske vrijednosti, zaštititi takvog dekana od neopravdanog procesa suspenzije čak i onda, i posebno onda, kada one dolaze od hijerarhijski najviše pozicioniranih osoba na Sveučilištu, kao što su rektor i prorektor.', stoji u pismu.