Nakon što je prije 12 dana buknuo konflikt između Armenije i Azerbajdžana turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je među prvim svjetskim vođama koji je nedvosmisleno podržao Azerbajdžan. Riječ je o samo još jednom sukobu u nizu u koji se uključila Turska koja pod predsjednikom Erdoganom vodi sve agresivniju vanjsku politiku
Turski predsjednik Tayyip Erdogan odmah po obnavljanju sukoba na Kavkazu poručio je da Azerbajdžan mora uzeti stvari u svoje ruke te da će Turska stati uz Baku 'svim srcem i resursima'. Od samog početka stižu vijesti o upletenosti Turske, što službena Ankara demantira. Ako se potvrdi tursko sudjelovanje u ratu na Kavkazu, to bi bio samo još jedan od nekoliko frontova na kojima je Erdogan rasporedio trupe, brodove, dronove i zrakoplove.
Turska je uključena u ratove u Siriji i Libiji, a često provodi vojne ekskurzije protiv kurdskih snaga u Iraku te ima teritorijalne zahtjeve u sporovima u Sredozemnom moru s Grčkom i Ciprom. Agresivna vanjska politika alarmirala je turske saveznike u NATO-u, ali je Erdoganu donijela poštovanje kod kuće, u trenutku u kojem ekonomija sve više posrće, a popularnost stranke slabi, što se vidjelo na primjeru gubitka lokalnih izbora u Istanbulu.
vezane vijesti
Zlatko Dizdarević, bosanskohercegovački novinar i diplomat te cijenjeni stručnjak za Bliski istok, kaže za tportal da Erdogan vidi sebe kao novog sultana otomanskog imperija.
'Da to nije samo floskula, govori i činjenica da su u svojoj službenoj vanjskoj politici definirali tzv. projekt zelene transverzale, čiji je rodoslovnik bio Ahmet Davutoglu, bivši turski predsjednik i ministar vanjskih poslova koji je morao otići nakon što mu je popularnost dosegnula razinu Erdoganove', kaže nam Dizdarević. Projekt znači realizaciju turskih interesa u zemljama koje su bile dio Otomanskog Carstva.
'Na Balkanu projekt ide do Bosne i Hercegovine ili, kako su precizno napisali u svojim dokumentima, do Bihaća', kaže Dizdarević i dodaje da su po tom planu proširili utjecaj i u Albaniji i na Kosovu, a sa Srbijom imaju snažne ekonomske odnose.
Kada se govori o djelovanju Turske, onda je jedan faktor Erdoganova želja za vlašću i ambicija dok je drugi faktor to što je shvatio, pragmatično i mudro, da može sjediti na dvije stolice odjednom. Riječ je naravno o turskim odnosima s velikim silama - SAD-om i Rusijom.
Međutim, kao u Siriji i Libiji, Erdogan se i u kavkaskom sukobu našao na suprotnoj strani u odnosu na Rusiju u sve kompliciranijem geopolitičkom rivalstvu. Analitičari vide sukobe u Libiji i na Kavkazu kao produžetak borbe između Turske i Rusije u Siriji. Rastuće Erdoganovo samopouzdanje djelomice je odgovor na promjenu globalne dinamike, posebno na sve manju američku ulogu u regiji, duboke podjele unutar Europske unije i razoran građanski rat u Siriji, odmah preko južne granice Turske, piše The New York Times.
Dizdarević objašnjava da je Turska članica NATO-a i de facto druga vojna sila po broju vojnika u NATO-u. Zemlja važi za čuvara istočnog krila te vojne organizacije.
'NATO se ne može tek tako osloboditi Turske jer im je beskrajno važna kao strateški partner', smatra naš sugovornik.
S druge strane, Putin je uspostavio bliske odnose s Erdoganom kada je ovaj počeo hladiti odnose sa SAD-om.
'Putin ima ogroman interes i zato je popustljiv prema njemu, posebno na Bliskom istoku. Tolerira ga više nego što je htio, pojednostavljeno, jer ima nevjerojatnu situaciju - vrlo moćna država NATO-a na Crnom moru čuva mu 'mekani trbuh' i granice od NATO-a i od prodora 'od dolje'', navodi Dizdarević te naglašava da se države više ne ruše vojskom, nego revolucijama iznutra, i Putinu je Erdogan važan jer je brana dolasku islamskih terorista na ruski teritorij.
No, ističe, razvojem događaja u kojima su Turska i Rusija sve češće na suprotnim stranama Putin je ozbiljno doveden u situaciju da energično odradi nešto protiv Erdogana i pokaže mu da ne može stjecati poene preko njegovih leđa.
Turska je do sada bila oprezna kako bi izbjegla izravni sukob s Rusijom kad su na suprotnim stranama i bori se protiv kurdskih gerilaca u Iraku, libijskih milicija i sirijske vojske. Uspjesi su Erdogana samo ohrabrili. Tako je ušao i u okršaj s Francuskom na Sredozemlju kada je turska mornarička mornarica spriječila da pretraže brod koji je plovio u Libiju, što je dovelo do istrage NATO-a. Čitava flota čuvala je turske brodove za bušenje koji istražuju plin u vodama ispred Cipra, prkoseći Europskoj uniji. Mnogi su Turci intervenciju u Libiji i zahtjev za većim pomorskim pravima u istočnom Mediteranu vidjeli kao interese Turske, a zemlja se u sukobu s Armenijom većinski priklonila Azerbajdžanu.
Dizdarević kaže da Erdogan pokušava na geostrateškoj razini održavati značajnu relaciju s Iranom, Rusijom i Kinom, kao da predstavljaju zajednički blok, ali vjeruje da oni 'nemaju interesa da sade tikve s njim'.
'Erdogan ima strašnu potrebu da se na domaćoj sceni vrati kao sultan i heroj', kaže Dizdarević.
Ipak ocjenjuje da se preigrao i otišao predaleko.
'U Sredozemlju više nije više u pitanju samo Libija, već i Grčka, gdje dižu avione jedni na druge, te Cipar. Prekraja granice Sredozemlja, što ni u kakvoj međunarodno-političkoj varijanti ne može dobiti legalitet. U današnjem rasporedu snaga ne može dovijeka proći igra da budeš u isto vrijeme i protiv SAD-a i Rusije te interveniraš gdje ti i kako padne na pamet', zaključio je Dizdarević.
