Da stavimo stvari u povijesnu perspektivu, u Parizu se jučer okupilo najmanje četiri puta više ljudi nego što je 1963. marširalo na Washington na čelu s Martinom Lutherom Kingom. Posljedice marša na Washington ne treba objašnjavati nikome tko je iole pažljivije slušao na satima povijesti u školi. Posljednji put se toliko ljudi na ulicama Pariza okupilo nakon što je francuska metropola oslobođena od nacističke vlasti 1944., što je bio još jedan od događaja čije su povijesno značenje i posljedice poznate i pučkoškolcima. Jučerašnji predsjednički izbori u Hrvatskoj bit će brzo zaboravljeni, ali poruke odaslane s milijunskog marša u Europi odzvanjat će još dugo, dugo vremena.

Jučerašnji skup u Parizu nakratko je ujedinio i neke od najljućih protivnika u svjetskoj politici, pa su tako u istom kordonu hodali izraelski premijer Benjamin Netanyahu i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas. Licemjerno? Možda, ali solidarnost je jučer bila važnija od svega drugog. U krajnju ruku, političari su jučer ipak bili u drugom planu, glavna zvijezda jučerašnjeg dana bili su – obični Francuzi, svih vjera i svjetonazora koji su izašli na ulice kako bi iskazali svoju solidarnost sa žrtvama pokolja u redakciji Charlie Hebdo te svima ostalima koji su stradali u dvodnevnom divljanju troje islamističkih ekstremista po Parizu. Prizor dva muškarca, muslimana i Židova koji su zagrljeni hodali u beskrajnoj povorci noseći natpise 'Ja sam musliman i volim Židove' odnosno 'Ja sam Židov i volim muslimane', malo koga je ostavio ravnodušnim.

Kada se oko ideje slobode govora, ujedno i ideje koja je ugrađena u temelje Europe, a naročito Francuske, okupi toliko ljudi, poruku zaista nije teško shvatiti: Francuska neće dozvoliti da se nasilno gaze njezini osnovni ideali. I koliko god da su islamistički ekstremisti svojim ubilačkim pohodom po Parizu željeli produbiti ionako dubok jaz između francuskih muslimana i ostatka društva te tako priskrbiti nove dobrovoljce vojnim ciljevima tzv. Islamske države, jučerašnji skup pokazao je da u tome nisu uspjeli.

U Parizu su jučer marširali muslimani, Židovi, ateisti, katolici, budisti, protestanti, agnostici i mnogi drugi – ne zbog onog u čemu se razlikuju, nego zbog onoga što ih veže, a istaknuto je u sloganu francuske republike - 'sloboda, jednakost, bratstvo'.

Ne treba imati nikakve iluzije; sloboda govora nije u sukobu s militantnim islamistima od prošlog tjedna. Iranski ajatolah Homeini još je na Valentinovo 1989. godine ponudio novac za ubojstvo Salmana Rushdieja i svih osoba povezanih s objavom njegovog romana 'Sotonski stihovi'. Rushdie je sljedećih 15-ak godina živio pod strogim osiguranjem, ali nije bilo mnogo onih koji su mu otvoreno dali podršku – ne zato što ne podržavaju slobodu govora, nego iz straha od vjerskih fanatika koji su Homeinija shvatili vrlo, vrlo doslovno.

Nešto slično dogodilo se i 15-ak godina nakon objave 'Sotonskih stihova', kad su niskotiražne danske novine Jylands Posten objavile niz karikatura Muhameda, kojeg muslimani smatraju prorokom. Danske ambasade širom svijeta napadnute su u seriji krvavih incidenata koji su odnijeli više stotina života. Nasilje je naišlo na osude širom svijeta, ali uz neizostavno 'ali' kojim se pokušalo relativizirati nasilje, neredi i ubojstva danskih državljana, što je u konačnici bilo krajnje podcjenjivački prema muslimanima, jer se tako milijarda i pol ljudi svrstava u rang primitivaca koji ne znaju za drugo nego nasilnu reakciju na nečije prakticiranje slobode govora.

Usput budi rečeno, ne treba zaboraviti da grafički prikazi Muhameda nisu nikakva novost ni u nekim islamskim društvima, primjerice među šijitima u Perziji (današnjem Iranu), unatoč činjenici da haditi (spisi koji u islamu ipak nemaju istu važnost kao Kuran) zabranjuju prikazivanje svih proroka, pa tako i Muhameda.

Strašno je da se u Parizu morao dogoditi nezapamćen pokolj novinara i karikaturista pa da svijet napokon počne govoriti o nekompatibilnosti slobode govora i ekstremnog islamizma (koji mnogi potpuno pogrešno poistovjećuju s islamom općenito).

No ono što budi nadu jest to da će, barem u demokratskom zapadnom svijetu kojem teži i Hrvatska, sloboda govora opstati unatoč terorističkim zastrašivanju i pokušaju radikalizacije odnosa muslimanskih imigranata i 'starosjedioca' Europe. Jučerašnji veličanstveni skup u Parizu jasno je dao do znanja da Europa, koliko god bila nesavršena i podijeljena, neće dozvoliti da bude ušutkana terorističkim bombama i mecima. Slobode govora, izražavanja i medija, poručili su jučer Francuzi, nemaju alternativu.

Po svemu sudeći, događaji u Parizu mogli bi biti presudni za budućnost slobode govora i izražavanja u zapadnom svijetu, a Francuzi su jučer jasno pokazali da su, ako ni zbog čega drugog onda zbog masakra u Charlieju Hebdou, na pravoj strani povijesti - onoj koja između straha pred vjerskim fanaticima i slobode izražavanja bira ovo potonje.