Profesorica Smiljana Leinert Novosel, bivša dekanica Fakulteta političkih znanosti (FPZ), s prvim danom listopada odlazi u mirovinu, ali to ne znači da će svoje 'baršunaste rukavice' okačiti o klin. Postulate uspješnog komuniciranja i dalje će dijeliti sa zainteresiranom javnošću, sve osvještenijom u pogledu utjecaja percepcije na donošenje političkih odluka.

Uoči rekonstrukcije Vlade, Vladimir Šeks rekao je da u ljubavi i politici nisu važne činjenice, nego samo dojam i percepcija. Možete li to rastumačiti?

Tezu da je sve u percepciji prva je, sjećate se, inaugurirala bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić prilikom odlaska. Rekla bih ovako: gdje god ima percepcije, ima i činjenica. Nikad percepcija ne pliva sama u zraku i ne kreira se zato što je nekom dosadno, već uvijek postoje neki okidači, signali koji počivaju na činjenicama. No pored činjenica, u politici je osobito važna komunikacija. Dakako, političar svoju karijeru ne može graditi samo temeljem svoje simpatičnosti ili sjajnog komuniciranja, on mora imati i neke opipljive rezultate. Tek tada se uspostavlja balans na kojem, kao popularna i uspješna osoba, može očekivati dobar izborni rezultat.

Premijer Andrej Plenković spominjao je, uz 'destruktivnost političkih protivnika i oporbe', upravo 'negativnu percepciju', 'negativne konotacije' i 'aluzije'. Jesu li mediji zaslužni ili krivi za rekonstrukciju Vlade?

Moglo bi se reći da je to premijerova percepcija djelovanja medija. Istina je očito negdje na sredini. Poneki put mu mediji nisu skloni, no oni i nemaju ulogu da mu budu skloni. Ključna uloga medija je da prati, analizira i propituje događaje i aktere. Naravno da se koji put čini da su neki mediji nekom skloni, naravno da neki novinari postavljaju neugodna pitanja, a neki baš i ne. Pristupi su individualni, ali i mediji, kao i političari, polažu račune javnosti. U ovom slučaju mediji su otkrili nešto o djelovanju ministara, a kredibilitet Vlade itekako bi podignulo to da se provedu istrage i pokažu rezultati. Čini mi se da javnost očekuje da se ide do kraja, da se utvrdi što je bila navodna percepcija, a što su ipak činjenice koje mogu itekako promijeniti percepciju.

Činjenica je i da se političari u razvijenom svijetu zbog puno manjih kontroverzi ispričaju, zahvale i nestanu ne samo iz političkog, nego i iz javnog života. A ovdje se ponašaju kao žrtve i vraćaju u Sabor.

To je stvar političke kulture i postojanja nekakve ljestvice koja se trebala u startu visoko postaviti i svako odstupanje jednako tretirati. Drugim riječima, ne može se nekome progledati kroz prste, a nekoga odmah sankcionirati udaljavanjem s dužnosti. Svakako se mora reagirati korektno i odmah. U tom slučaju ne trpe ni pojedinac, ni stranka, ni Vlada, ni država, ni građani. Meni je inače fascinantna poruka da se netko tko je iz određenih razloga smijenjen u Vladi vraća kao saborski zastupnik jer sad se stvarno postavlja pitanje – kakvi nam to ljudi sjede u Saboru?

Je li vas se dojmio netko od novih ministara?

Oni se trude, pokušavaju još shvatiti gdje su došli i što bi sve trebali napraviti. Ne očekujem od njih neke velike rezultate, nego samo da koliko-toliko kvalitetno, u mjeri u kojoj je to moguće, dovedu mandat do kraja. Oni su, po mom mišljenju, tu da poprave imidž Vlade i da po mogućnosti dođu do nekih rezultata koji bi uoči parlamentarnih izbora mogli biti korisni za stranku. Došli su u različitim okolnostima. Nekima će trebati više vremena jer su ušli u potpuno novo područje, a drugima je prednost to što su već radili u resoru. Generalna je primjedba da su to mahom mladi ljudi, nedovoljno poznati i politički i stručno, što ne mora biti automatski negativno, ali će se njih više gledati. Imate tu i rutinere, kao što je ministar vanjskih poslova, a u Vladi su ostali i neki koji održavaju dosta visoku kvalitetu rada. Tu prvenstveno mislim na ministra Zdravka Marića. To je čovjek s rezultatima, ugodan u komunikaciji i s jako dobrim imidžom. Ljudi mu vjeruju, kažu da se s njim može razgovarati, a on se nikad ne postavlja iznad sugovornika i sve nastoji riješiti. On je, recimo to tako, model uspješnog političara što se tiče komunikacije, ali i rezultata. Baš zbog toga njega se rijetko portretira kroz prizmu Agrokora i njegov imidž nije ugrožen.

Čak ni time što je povrijedio načela obnašanja javne dužnosti jer je, kako je između ostalog utvrdilo Povjerenstvo za sukob interesa, sudjelovao na više sastanaka vezanih uz Agrokor nego što je priznao?

Kod imidža je takav slučaj da se dobri rezultati rada, priznati i od vlasti i od oporbe, preliju preko ovakvih propusta. Tamo gdje nema rezultata, ti propusti dolaze u prvi plan.

Neugodno je odjeknula izjava ministrice Vesne Bedeković da je ona ponajprije odgovorna predsjedniku Vlade, a onda i građanima.

Kod pojedinaca, osobito onih koji do sada nisu imali priliku ili potrebu komunicirati sa širom javnosti, vidi se političko neiskustvo. Oni trebaju biti svjesni toga da više nisu privatne osobe, da sve što rade rade za građane i da odgovaraju javnosti. Naravno da su organizacijski i u svakom drugom pogledu okrenuti premijeru. Logično je da na toj poziciji ne možete biti solo igrač i da ste dio tima, ali svaki političar odgovoran je građanima koji su podržali političke stranke na izborima. Još će se kod nekih pokazati neiskustvo u javnom komuniciranju, a već se pokazuje određena doza nesigurnosti, ponavljanja te odgovaranja pomoću uniformnih, nesadržajnih rečenica.

Osobito se to vidi kod transferiranog ministra Marka Pavića koji na različita pitanja odgovara istim rečenicama. Prolaze li članovi Vlade kakve komunikacijske treninge, barem o kriznom komuniciranju?

Ministar Pavić trudi se oko komunikacije i on nije nevješt u tome. Međutim, vjerojatno je doživio razočaranje i određenu razinu neuspjeha u komunikaciji sa sindikatima, pa pod utjecajem tog nepovjerenja, misleći da su i mediji odigrali veliku ulogu, očito na neki način stavlja štit i komunicira samo ono što on hoće. On želi dominirati komunikacijom, ne ulazi u dijalog, nego zapravo određuje što će se čuti. To obično signalizira nesigurnost i nelagodu. U kriznim situacijama morate biti ne samo stručnjak u svom resoru, nego se morate i postaviti na način da znate na čemu ćete inzistirati, a što nastojati gurnuti u drugi plan. Bitno je osvijestiti to da prvenstveno trebate sačuvati odnose jer ćete tada moći nastaviti dijalog. U ovom slučaju riječ je o resoru koji permanentno zahtijeva dijalog, a u borbi oko sadržaja očito su se izgubili odnosi. Ne možete u pregovorima ići na 100 posto svojih zahtjeva i ne uzeti u obzir drugu stranu. Uvijek morate ići u pravcu kompromisa. To nije idealno ni za jednu stranu, ali je jedino realno moguće ako želite zajedno krenuti dalje u određenom pravcu.

Što ako vas nešto drugo, poput priznanja Europske komisije i kreditnog rejtinga, drži čvrsto na poziciji?

To se onda drugačije prezentira. Uvijek treba imati u vidu to da je mnogo toga skriveno od naših očiju, ne samo u diplomaciji, za koju se kaže da bi trebala biti maksimalno transparentna, i da ne znamo sve dimenzije. No pohvale Europske komisije s jedne strane i velik broj potpisnika za referendum o mirovinskoj reformi s druge strane trebat će sada nekako pomiriti.

Ne udovoljavaju svi hrvatski političari međunarodnim zahtjevima. Zoran Milanović ostavljao je dojam prznice, opirući se stranim moćnicima, od slučaja s frankom do lex Perkovića.

Zoran Milanović oduvijek je imao imidž političara koji provocira, dominira, pritom ima informacije, inteligentan je, dobro se snalazi, ali ne zna održavati dobre odnose s ljudima. I to se pokazalo njegovom najvećom slabošću. Sve ukazuje na to da on - ako ne promijeni nešto na toj liniji - neće doživjeti uspjeh na izborima. On bi mogao biti nekakvo, uvjetno rečeno, osvježenje u smislu čvrstoće stavova, jasnoće u izričaju, zastupanja određenih vrijednosti i politika, ali s druge strane, bez simpatije i podrške birača neće dobiti tu priliku. Dakle on mora zaboraviti na sebe, probati osluškivati ljude, shvatiti što ih muči i kako im se može približiti. Taj njegov problem pokušao je riješiti i Alex Braun, ali je zbog kratkoće vremena postalo očigledno da se pokušava naglo promijeniti nešto. A to opet ne pridonosi imidžu, nego ga na neki način kvari. Ne možete se dogovoriti da ćete od sutra biti drugi čovjek. Promjene se moraju, ako to hoćete dobro izvesti, zbivati postepeno, tako da ljudi ne vide nagle prijelaze. Jedini spas za kandidata Milanovića je da zaista krene komunicirati drugačijim stilom. Glasove nikad ne možete dobiti samo rezolutnim stavovima, nego vas ljudi moraju prihvatiti i moraju vam vjerovati.

Idemo dalje s predsjedničkim kandidatima. Kakav vam je Mislav Kolakušić?

On je još uvijek velika enigma. Očito ima neki svoj stil, ali kamo će ga i kako taj stil odvesti, ne zna se. Vidjet ćemo hoće li i predsjedničku kandidaturu voditi isključivo preko društvenih mreža, jer on vrlo minimalistički nastupa u medijima, a kada nastupi, prezentira planove koji nisu previše realno utemeljeni. Ne možete biti i eurozastupnik i kandidat za predsjednika i premijera i ministra – to je svima jasno. Moguće je i da on iznosi takva očekivanja nastojeći prvenstveno fascinirati ljude širinom svojih mogućnosti. Vjerujem da će ga birači ostaviti tamo gdje jest, u Bruxellesu, da od tamo radi što može. Imali smo već kandidata koji su se pojavili niotkud i osvojili lijep postotak glasova, sjetite se samo Borisa Mikšića. Svi su mislili, evo nešto novo u hrvatskoj politici. To su zvijezde koje naglo zasjaje i vrlo brzo ugasnu.

Je li u toj kategoriji i Dalija Orešković? Prije kandidature Miroslava Škore bila je treća po rejtingu, s time da je u drugom krugu izbora prolazila bolje od Milanovića.

Dalija Orešković je dobro počela, kao novo, mlado, obrazovano lice s političkim potencijalom. Mislim da je ona čisto strateški pogriješila na startu i ostala je bez najbliskijih suradnika umjesto da je rasla i razvijala se. Nije ostvarila potrebnu vezu s ljudima, nije joj dovoljan broj birača povjerovao. Na kraju smo više znali protiv čega je i što neće, nego što možemo očekivati ukoliko se pojavi na nekoj funkciji. Treba isticati ono dobro što mislite napraviti, zašto to mislite napraviti, ne možete biti samo kritični i ljutiti se. Ljudi ne nagrađuju ljutnju. I ovdje je, dakle, možda u velikoj mjeri kriva komunikacija jer unatoč znanju i dobrim namjerama, ona se nije izdignula kao liderica. Na tim pozicijama morate biti liderica.

Miroslav Škoro?

Neću reći da je Miroslav Škoro poput ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, premda ima sličnih elemenata u smislu popularnosti. Sve više osoba iz svijeta umjetnosti i zabave ulazi u politiku osvajajući ljude preko emocija. Živimo u vrijeme u kojem se sve više bavimo emocijama, volimo kad nas netko zabavlja, pozitivno usmjerava, daje nam lijepa obećanja. To svi vole čuti. Ozbiljni političari, naravno, to ne čine. Oni moraju realno prikazati situaciju i da, optimistički prikazati ono što kane raditi jer ne možete imate sljedbenike ako ste mračni i negativno raspoloženi. Ipak, malo je tih novih ljudi u politici polučilo neke stvarne rezultate. Ne možemo reći da se to možda ne može dogoditi i kod nas. Miroslav Škoro je kombinacija osobe koja je izrazito popularna u javnosti, a ima i formalno obrazovanje. Prilikom kandidature odapeo je neke strjelice i pokazao otprilike u kojem pravcu idu njegova razmišljanja. Ne bih to stručno analizirala jer nisam pravnica, ali komunikacijski je ukazao na to da se ljude općenito nedovoljno sluša, a nezadovoljni ljudi skloni su različitim metodama rješavanja koje im stoje na raspolaganju. Kako će to dalje ići, tko će biti njegova podrška i suradnici, tek ćemo vidjeti, ali on svakako spada u interesantnije kandidate.

Očekuje se i da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović objavi kandidaturu za novi mandat. Trenutni rejting joj ne laska, a kontraproduktivnom se može pokazati i njezina poruka hrvatskim novinarima da se ne povode za stranim medijima.

Da. Zanimljivo je to da bi jedna poštena analiza morala pokazati da predsjednica dosta dobro uspostavlja kontakt s ljudima, čak je i strana javnost dobro ocjenjuje, ne samo zbog komunikacije u vezi sportaša, nego općenito zbog njene prisutnosti u medijskom prostoru i kontakata sa stranim državnicima. Naši su, recimo, puno kritičnije analizirali scene sa Svjetskog nogometnog prvenstva i mislili su da to nije za jednu predsjednicu. Međutim, ljudi inače vole kada političari pokazuju da su s njima i kada je loše i kada je dobro, da se jednako raduju uspjesima. Sada se predsjednici prigovara da se odmiče od pojedinaca koji su je podržavali u početku i pokušava zahvatiti što veći centar, iako se na izborima za Europski parlament pokazalo da HDZ mora itekako voditi računa upravo o postizanju finog balansa između vlastite desnice i one druge kako bi ostvario zadovoljavajući rezultat. Vidi se i da predsjednica ima dosta niske postotke podrške u usporedbi s drugim predsjednicima uoči drugog mandata, ali to još nije završena priča. Mislim da će se HDZ jako potruditi da ona bude uspješna kandidatkinja jer sada djeluju po principu spojenih posuda u pogledu imidža. Mnogi su joj predbacivali estradizaciju, što bi značilo da se više u nju gledalo nego što je se čulo, dok se od osobe na predsjedničkoj funkciji očekuje veća doza ozbiljnosti u komunikaciji. Svako odstupanje od određene slike kako bi trebala izgledati osoba na visokoj funkciji rezultira nezadovoljstvom, što je podloga za primjedbe, komentare itd. Čini mi se i da ona možda kasni s objavom kandidature. Prokolale su informacije da su se čekali rezultati izbora za visoke funkcije u Europskoj uniji, pa se nije slučajno stvorio dojam da je ovo predsjednici varijanta 'b', rezervna opcija, što opet nije dobro za njezin imidž.

Vjerojatno nije slučajno do Nacionala dospjela informacija da je predsjednica odbila unosnu i atraktivnu funkciju unutar NATO-a, prvenstveno zato što je orijentirana na buduću predsjedničku kampanju.

Kružile su i informacije da se predsjednica trudila oko nečeg drugog, ali da se to nije ovaj put realiziralo. Gledajte, ima puno priča, puno je i želja, ne moraju sve uspjeti. Predsjednica se sada odlučuje za kandidaturu, a po mom sudu bit će to interesantna borba između nje, Zorana Milanovića i Miroslava Škore kao ozbiljnih kandidata. Još neki će predstojeće izbore nastojati iskoristiti za vlastiti PR, kao što je to svojedobno sjajno iskoristio Ivan Vilibor Sinčić, koji je od malo poznate osobe postao prepoznatljiv u javnosti.

Mislite li da Andrej Plenković može dobro balansirati predsjednicu i ljutu desnicu, s obzirom na bočne udare protivnika u vlastitoj stranci?

Andrej Plenković pokušava s mladim ljudima izgraditi neki svoj po mogućnosti što veći udio u HDZ-u, ali u njemu je dosta i onih koji žele da se jednako tako vodi računa o nekim starim, dominantnim društvenim vrijednostima. Pitaju se zašto je njihov predsjednik toliko inzistirao, recimo, na Istanbulskoj konvenciji. To su doživjeli kao napad na svoj svjetonazor, više nego kao način rješavanja vrlo ozbiljnih problema koji se tiču žena u društvu. Ako je možda trebalo pokazati Europi kojim putem krećemo, trebalo je to drukčije prezentirati kod kuće. Nastojalo se to učiniti interpretativnom izjavom, što se svelo na saniranje štete u pogledu biračkog tijela.

Pozdravljate li poruku Ustavnog suda da se u ime zaštite javnog interesa političari i druge javne osobe mogu oštrije kritizirati?

Svakako. Općenito danas u javnom prostoru nedostaje želja i potreba da se brani javni interes u odnosu na neke partikularne, individualne interese. Pogledajte samo te razne afere koje se vežu uz pojedince, određene stranke i političke skupine - tko više uopće misli na to što će takvo djelovanje značiti za našu zemlju. Često se gubi iz vida ta potreba politike da se bavi javnim interesom i da oni koji su u službi javnog interesa moraju podnijeti veći pritisak od drugih zato što su svojom voljom izabrani - nije ih nitko tjerao. Meni je fascinantna formulacija da će se preuzeti odgovornost da se nešto napravi - pa tko vas to moli da preuzmete odgovornost? Ima puno ljudi izvan politike koji bi bili možda vrlo dobri za neke stvari, a nemaju se priliku uključiti ako to nije putem stranačkog angažmana. Čini mi se da su stranke ranije povlačile puno više kvalitetnih nestranačkih osoba za određene zadatke i na određene funkcije. Osim Zdravka Marića, koji je ministar od ranije i ujedno potvrda da nestranački stručnjaci zapravo najbolje funkcioniraju, kao stručna nestranačka osoba u Vladi je još samo Blaženka Divjak. Nekad nije bilo tako, puno se više vodilo računa o kvaliteti nego o stabilnosti i opstanku do kraja mandata. Ne treba to biti vlada stručnjaka, ali neka se onda stručnjaci barem konzultiraju kad se donose ključne politike.

Jesu li vas ikada konzultirali ili tražili kakav savjet za bolje komuniciranje?

Radila sam brojna savjetovanja i seminare, kako za političke stranke i za lokalne razine vlasti, tako i za humanitarne organizacije, sindikate i poslovne subjekte, za sve one koji su mislili da im se rejting može popraviti komunikacijom i da mogu kvalitetnije komunicirati. To mi je uvijek bio, što se kaže, gušt, jer možete pratiti napredak. Događalo se i da sam se u nekim slučajevima, kada sam nastupala u medijima, zbog takvog angažmana morala suzdržavati od komentara.

Kakav je status komunikologije u Hrvatskoj? Sve je veća ponuda u toj branši, tu su odnosi s javnošću, komunikacijski menadžment, čini se da se sve to nekako prelijeva.

Komunikologija je, kao znanstvena disciplina, majka svega toga. U svijetu imate podjelu na komunikacijsku znanost i znanost o medijima, kao utemeljenje za medijsko djelovanje i novinarstvo. Odatle se izvlače sve druge specijalizacije. Kad malo bolje pogledate, sve u životu ima veze s komunikacijom, od privatnih situacija, prijateljskih i obiteljskih, do poslovnih i političkih. Od komunikacije ne možete pobjeći. Čak i kada ne pošaljete nikakvu poruku, na tome će se graditi slika o vama i o instituciji iz koje dolazite. Podloga svega toga je komunikacijska znanost.

Što vas je nagnalo da se posvetite komunikologiji?

Dugo mi je to bio nekakav 'b' interes, a više sam se bavila metodologijom, statistikom, ženskim temama, kojima se i danas rado vraćam. U jednom trenutku shvatila sam da bi u instituciji bilo dobro ojačati komunikologiju, od bazične znanosti, preko diplomatskog komuniciranja, do naprednih metoda u odnosima s javnošću i raznih drugih komunikacijskih tema koje su mi u međuvremenu postale prvi izbor, nešto čime sam okružena od jutra do mraka. Mogućnosti razvoja u komunikologiji nebrojene su i zahvaćaju sve sektore u društvu. Kao znanost koja se etablirala polovicom prošlog stoljeća na tragu sociologije i psihologije, komunikologija danas ima jako zainteresiranu publiku. Ljudi shvaćaju da je to zapravo pretpostavka uspjeha u životu, jer možete biti jako pametni, ali to nitko neće znati ako ne znate komunicirati, a možda ćete imati i probleme u profesionalnom i u privatnom pogledu. Čak i kad ste jako dobar komunikator, ako vam to prirodno leži, mislim da bi s vremena na vrijeme trebalo porazgovarati s nekim tko se time bavi da vam kaže što bi trebalo uključiti, što isključiti, što naglasiti. Dobro komuniciranje može se vježbati i naučiti. Mnogi uče, muče se i postepeno napreduju. To se jako lijepo može razlikovati među osobama u našem javnom životu.

Na kakve poslove mogu računati mladi komunikolozi kad izađu s fakulteta?

Što se tiče zapošljavanja, danas većina ljudi završava jedno, a radi drugo, mijenjajući vrste posla i pozicije. Teško je to precizno reći, ali komunikolozi su dominantno u odnosima s javnošću, ima ih i u marketingu, ali i u svim ostalim mnogobrojnim sektorima i službama usmjerenim na uspostavu i održavanje uspješne komunikacije.

Dok odnosi s javnošću i marketing, pa i u vidu native oglašavanja, sve više dominiraju i prodiru u medije, FPZ je na udaru zbog zamrzavanja kolegija Istraživačko novinarstvo na godinu dana. Zašto taj kolegij nije obavezan predmet?

Istraživačko novinarstvo pojavilo se kao vrlo potreban predmet još za mog dekanskog mandata, prije nekih 13-14 godina. Utemeljili su ga kolega Inoslav Bešker i kolegica Orlanda Obad. Oni su to dobro radili niz godina, međutim kako vrijeme prolazi, mijenjaju se kadrovi i interes studenata, dolazi do promjene u društvu pa se pitate mogu li mladi studenti danas raditi istraživačko novinarstvo po istom modelu kao tada. To je postala potpuno nova tema koju treba temeljito prodiskutirati. Fakultet nije ni slučajno raskrstio s tim predmetom, dapače razgovara se o tome kako ga drugačije organizirati, što nije nimalo jednostavno. Što se tiče samog novinarstva, mislim da je ono u cijelom svijetu u određenoj krizi, ali da će na kraju pobijediti kvalitetno novinarstvo. Kao i u politici, i u novinarstvu treba graditi povjerenje. Kad imate povjerenje, imat ćete i publiku. Danas se ljudi sve više okreću samima sebi i svojim uskim grupama, vjeruju da oni znaju najbolje, pada povjerenje u sve druge te medijima nije lako zadržati interes i povjerenje publike. Mislim da će upravo povjerenje u pojedinca koji stoji iza teksta danas-sutra biti ključno da te raznovrsne izmišljene činjenice koje diktiraju po svjetskom medijskom i javnom prostoru naprosto ne zagospodare nama.

Okolnosti nisu ohrabrujuće, uz prevladavajuće političke elite i Donalda Trumpa kao legitimnog predsjedničkog kandidata u pohodu na drugi mandat.

Imate tešku situaciju u kojoj se novinari jedino mogu okrenuti sebi i biti što bolji, vjerodostojni, pažljivi da u moru informacija ne selektiraju i neku iskonstruiranu ili slučajno pogrešnu. U ovakvom tehnološko-informacijskom okruženju trebat ćete ići u redukciju izvora informacija, možda i na svega nekolicinu kojima vjerujete. Klasični mediji svakako trebaju povesti računa i o novim generacijama. Longitudinalno istraživanje koje sam radila među studentima zagrebačkog Sveučilišta prvo je pokazalo, još 1998. godine, da su oni tada pratili sve medije, najviše televiziju, da bi se nekih 18 godina kasnije ispostavilo da nitko više ne prati medije. Sad svi na svojem uređaju iPhone u hodu probiru sadržaje koji ih interesiraju, u terminima koji njima odgovaraju i ne sjede fizički pred TV ekranom.

Po čemu su današnji studenti različiti od onih kada ste vi počeli raditi na Fakultetu?

Nekada se fakultet doživljavao dosta ozbiljno. Studiralo se u punom smislu riječi, čitale su se knjige od korica do korica, brusili su se pojmovi i pritom se dosta raspravljalo, željelo se razumjeti; nije se imalo puno izvora, ali se njima kvalitetno služilo. I danas, naravno, ima sjajnih mladih ljudi, ali kad gledam cjelinu, čini mi se da se jako žure i da ne idu u dubinu. Uvijek me to asocira na gliser koji juri po dubokom moru. Ali sve je tada bilo potpuno drugačije. Nekad su studenti u istraživanju navodili da planiraju obitelj i nekoliko djece, najčešće dvoje, a prije dvije godine, kada sam ih to zadnji put pitala, ispostavilo se da ne planiraju obitelj, da im je prerano za to, da će to biti ako se sve drugo posloži, eventualno neki planiraju po jedno dijete, maksimalno dvoje. Ja sam bila stara rodilja s 26 godina, kada sam rodila svoje prvo od četvero djece, a danas ste i s 36 mlada rodilja. Inače smatram da se svaka žena treba obrazovati i naći prvenstveno onaj posao koji je veseli, a tek onda onaj koji je dobro plaćen. I da, tek onda razmišljati o obitelji. Život se jako promijenio i nema tih jednostavnih demografskih metoda kojima ćete danas uvjeriti mlade ljude da imaju više djece, da se žrtvuju kad istovremeno na poslu doživljavaju pritiske i posao im nije siguran. Nije stvar ni samo u novcu, nego uopće u društvenoj klimi i vrijednostima. Je li danas poželjno žrtvovati se za nekoga? To je jedno od ključnih pitanja, a nekad se to podrazumijevalo.

Je li se danas i pojam žrtvovanja promijenio? Ljudi rade i po 10-12 sati dnevno da bi prehranili obitelj koju jedva vide.

Sve se promijenilo i teško je danas bilo kome dati recept za život. Važno je da po mogućnosti sami radite životne odabire. Moj izbor bili su i moja djeca i posao i način rada i dodatne aktivnosti izvan radnog vremena. Sve me to radovalo. I druga istraživanja pokazuju da kad u nečemu uživate, ni objektivne okolnosti nisu vam prepreka, kao i da ljudi danas i s jednim djetetom ili bez djece nisu nužno ni slobodni ni zadovoljni. U mom životu bilo je i uspona i padova, tako to ide i danas. Mislim da se nekakva zrelost postigne kad spoznate da ako je danas bilo loše, sutra će se pojaviti nešto bolje. A znate što je zapravo teško? Teško je svako jutro biti vedar, nasmijan i optimističan. Isplati se malo čak i natjerati sebe na pozitivne misli u početku, jer poznato je u komunikaciji da ako ste pokraj nekog tko se smiješi, i vi se počnete smiješiti. Ako nemate tog nekog, pogledajte se u ogledalo i nasmiješite se sami sebi te krenite u dan s osmijehom. I to stvarno djeluje. Kao što su prelazne tuga i depresija, tako je i s dobrim raspoloženjem i optimizmom.