Ruski sudovi su dosada procesuirali više od 8000 slučajeva protiv vojnika od početka rata Rusije protiv Ukrajine. U drugoj godini rata, 2023., njihov broj se čak upeterostručio u odnosu na 2022. godinu.

Mjesečno sudovi donose oko 700 presuda, piše nezavisni ruski web magazin Mediazona. Najčešće je riječ o nedozvoljenom napuštanju vojne jedinice (88 posto), rjeđe o odbijanju izvršavanja zapovijedi (šest posto) i dezerterstvu (tri posto).

Međutim, u nekim slučajevima sudovi izriču samo uvjetne kazne za napuštanje vojne jedinice bez dopuštenja, što ruskoj vojsci omogućuje da one koji su osuđeni pošalje natrag na front. To za Deutsche Welle kaže Ivan Čuviljajev iz ruske organizacije “Šetnja kroz šumu”, koja podržava dezertere. Prema njegovim riječima, oko 70 posto vonih koji su se ovoj organizaciji obratili za pomoć ove godine su vojnici pod ugovorom.

„Svatko od njih bio je praktički prisiljen na ovaj ili onaj način potpisati ugovor. Sve je manje mobiliziranih muškaraca jer su mnogi već umrli. Svi žele pobjeći jer postoje samo dvije mogućnosti: ili umrijeti, ili ići na sud”, objašnjava ovaj aktivist za ljudska prava.

Široko rasprostranjena tortura

U nekim slučajevima dezerteri se skrivaju u područjima Ukrajine pod ruskom okupacijom, kaže Čuviljajev. To je opasno jer ako budu uhvaćeni, suočavaju se s mučenjem kao što je prisiljavanje da duže vrijeme sjede u dubokoj jami na otvorenom, a potom ih se transportira natrag na front.

Ovo mučenje je, kaže on, rašireno i prijeti vojnicima kada piju alkohol, svađaju se s nadređenima i napuštaju jedinicu bez dopuštenja. "Ali događa se i da ljude koji se ne žele boriti strpaju u podrume napuštenih zgrada, primjerice škole ili bolnice, i tamo ih muče. Nakon mjesec dana u takvoj 'ćeliji' u neljudskim uvjetima pristaneš na sve, bez obzira šta je to", rekao je Čuviljajev.

Među onima koji žele pobjeći ima mnogo ranjenih. Vladimir (puno ime poznato DW-u) u okupiranoj ukrajinskoj regiji Donjeck izabrao je najlakši put za bijeg - preko bolnice. On je 2022. regrutiran u rusku vojsku, ali je odbio ugovor.

Tijekom dvije godine Vladimir je više puta bio hospitaliziran zbog ranjavanja. Prije nego što se trebao vratiti na front, pobjegao je. No, uhvaćen je i mučen u podrumu, za što su njegovi rođaci saznali 2024. godine. Njegova supruga kaže da je on na kraju bio prisiljen potpisati ugovor s ruskom vojskom. U travnju je, kaže ona, poslan u jurišnu brigadu i nedugo zatim je poginuo.

U Telegram kanalu o temi mobiliziranih ljudi iz takozvane “Narodne Republike Donjeck” još jedan dezerter priča svoju priču. "Odveli su nas u sobu bez kreveta i prozora. Tamo su na vlažnim madracima ležali ljudi koji boluju od HIV-a i hepatitisa. Morali smo spavati na podu", piše on. On govori o mučenju batinama i elektrošokovima. Onima koji su pristali pristupiti jurišnoj brigadi obećana je, piše on, uvjetna kazna.

“Ništa ne može dočarati razmjere užasa”

Kada je, 24. veljače 2022. godine, započela ruska invazija na Ukrajinu u punom obimu, Mikhail (ime promijenjeno) već je služio kao vojni obveznik u ruskoj vojsci. "Ništa nam nije rečeno, nije izgledalo da će doći do pune invazije. Tada su svi mislili da će sve biti brzo gotovo", ispričao je ovaj mladić za DW.

No ruska invazija naišla je na žestok otpor u Ukrajini. U ljeto 2022., nakon šest mjeseci služenja vojnog roka, Mihail je odlučio potpisati ugovor s vojskom. Kaže da mu se svidjelo socijalno osiguranje - dobra plaća, vojna hipoteka i druge pogodnosti. I mentalno se pripremio za ono što će uslijediti gledajući filmove o ratu i video zapise stvarnih bitaka. "Činilo mi se da sam spreman na smrt, ranjavanje i gubitak. Ali u stvarnosti ništa ne može dočarati razinu užasa koji postoji u ratu", kaže on. 

Prva linija i ranjavanje

Ali Mihail je najprije poslan u brigadu u samoj Rusiji. Tamo mu je obećano da će biti zaposlen u Rusiji i da ga neće biti poslan u zonu borbe. "Ujutro na posao, a navečer kući”, tako je on to zamislio, kaže Mikhail. U rujnu 2023. on i neki njegovi kolege neočekivano su pozvani u izvidničku jedinicu, gdje su obaviješteni da će biti poslani “na izvršenje nekih zadataka”. Smješteni su u vojno vozilo i odvezeni u rusku regiju Belgorod, koja graniči s Ukrajinom.

„Front kod Harkova još nije bio otvoren", prisjeća se Mikhail. On je, kaže, do proljeća postavljao mine i konačno je prešao granicu s Ukrajinom u lipnju. U jednom napadu je, kaže, ranjen. U bolnici je, priča dalje, stalno bio emitiran program ruske televizije: "Tamo se govorilo da sve ide dobro, da ukrajinski vojnici bivaju masovno zarobljavani. Svi u mojoj sobi smijali su se ovoj besmislici."

Prema Mikhailovim riječima, jedan od muškaraca koji su bili s njim u bolnici požalio je što je odlučio služiti u ruskoj vojsci. Ali visoka plaća - oko 200.000 rubalja (više od 2.000 eura) - privukla je ovog 40-godišnjaka i oca dvoje djece.

U Mihailovoj brigadi, kaže on, mučeni su i oni koji su odbijali naredbe. Također su, prema njegovim riječima, stavljani u jame, morali su dugo nositi tešku odjeću i opremu na svojim tijelima, a za noge su im bili vezani utezi ili kotači kamiona.

Rijetki se usuđuju dezertirati

Vjerovanje u obećanje Kremlja da će brzo zauzeti Kijev sada je zamijenjeno drugim uvjerenjem, kaže Mikhail. "Političari će ionako sjesti za stol i dogovoriti se, ali mrtve nećete moći vratiti", kaže dodajući da većina vojnika ipak ne želi bježati, pogotovo ako imaju obitelji . “Ako imate 40 godina, imate djecu i stan, onda je odlazak u drugu zemlju kao smrt”, kaže Mihail. Mnogi se, kaže, također plaše da više nikada neće vidjeti svoje obitelji.

On sam, kaže, ima roditelje u Rusiji koji su prihvatili njegovu odluku o bijegu. Isprva su, kaže, bili za rat protiv Ukrajine, ali su se predomislili kada su saznali za pravo stanje na frontu.

Mihail, koji je i sam nekoliko puta za dlaku izbjegao smrt, prisjeća se kako se jednom odmaknuo od svojih suboraca, da popuši cigaretu, kad je njih u tom trenutku pogodila granata. “Kasnije sam njihove dijelove tijela morao skupljati u crne vreće”, kaže on. Ovaj i još jedan sličan incident natjerali su ga, kaže, da dezertira.

Pridružio se stoga pokretu “Šetnja kroz šumu” koji mu je pomogao da pobjegne iz Rusije. Ovo je bilo lakše nego što je mislio, kaže. Sada Mihail radi planove za budućnost. “Želim otići negdje u Kostariku i raditi u IT industriji”, kaže on.