To je okosnica romana 'El pintor de batallas' (Slikar bitaka) Artura Pérez-Revertea, uglednog španjolskog pisca, u razdoblju između 1974. i 1994. dopisnika s najtraumatičnijih svjetskih ratnih žarišta, čije će djelo ovoga listopada dobiti kazališnu inačicu. Prvo je to kazališno uprizorenje nekog Pérez-Reverteova djela, iako mu drugi mediji nisu nepoznanica: po njegovim djelima snimani su filmovi i serija. Premijera 'Slikara bitaka' zbit će se u Valladolidu, predstava će igrati godinu dana diljem Španjolske, a u njenom stvaranju sudjeluje i Daniela Lučev, nekadašnja hrvatska diplomatkinja, danas, kako sama sebe definira, freelancer u području prava i lingvistike (djeluje kao sudski tumač i konzultant). Prije 16 godina Daniela je došla u Madrid u diplomatsku misiju, zaljubila se, zbog obiteljskih razloga prekinula karijeru, a angažman u teatru dobila je kad su producenti predstave odlučili potražiti jezičnog konzultanta za glumca koji će glumiti lik Ive Markovića.

'Na prvi pogled to je izgledalo kao obična jezična vježba, u stilu - španjolskog glumca trebalo bi poučiti kako da izgovara vlastiti jezik kao da mu je tuđi. Točnije, kako sve one glasove, naglaske i melodioznost španjolskog preinačiti u neku varijantu 'pohrvaćenog španjolskog'. Glumac Alberto Jiménez, koji igra Ivu Markovića, dosad je imao sličnih zadataka – u nekim produkcijama glumio je Rusa, ali smo se odmah na početku složili da bi takav pristup bio nedostatan. Nema nikakve dvojbe da je dio našeg zajedničkog posla neka vrsta kroatiziranja španjolskog, ali Albertu je brzo postalo jasno da je to nemoguće ako prethodno ne shvati ljudsku poziciju lika koji igra. Što to znači kad netko tko je namjeravao proživjeti normalan ljudski život preko noći postane ratnik? Zašto se za to odlučuje? Što je to 'mješoviti brak'? Kako ljudska duša reagira kad je se uroni u užas? Kad smo u radu došli do tih pitanja, Alberto se u jednom trenutku uhvatio za glavu. Tada smo počeli ozbiljno raditi', kaže Daniela, dodajući kako je sama sebi u početku postavljala pitanje – zašto bi u današnjoj Španjolskoj nekome bilo zanimljivo gledati predstavu o žrtvi iz nekog, za Španjolce po mnogim parametrima dalekog, rata koji se zbio prije četvrt stoljeća?

'Perez-Reverte objavio je 'Slikara bitaka' 2006. godine. Roman je doživio tri španjolska izdanja, a preveden je na preko 15 jezika, objavljen je u više od 20 zemalja (engleski, talijanski, kineski, francuski, rumunjski, poljski, slovački, grčki, njemački, portugalski, japanski, ruski) i dobio je izrazito pohvalne kritike. Uspoređuju ga s Milanom Kunderom i pomalo me začudilo što do danas, koliko znam, nitko u Hrvatskoj nije pokazao interes za njega. Mislim da bi za naše čitatelje bilo iznimno zanimljivo, ne samo zato što se bavi 'našom pričom', nego zato što je riječ o iznimno vrijednoj literaturi, koja nama blisku temu stavlja i propitkuje u široj perspektivi.

Priča počinje u unutrašnjosti jednog tornja, negdje na Mediteranu, gdje ophrvan užasima koje je tijekom karijere ratnog fotoreportera vidio, Andrés Faulques osamljen oslikava zid slikajući samo jedan motiv - bezvremenu bitku. U tom poslu prate ga dva lika: hrvatski vojnik koji dolazi iz prošlosti kako bi naplatio smrtni dug i sjena žene koju je volio, a koja je pred njegovim očima, i objektivom, poginula na ratištu. Dok za ženski lik znamo da dolazi iz fotografova sjećanja, za Ivu do kraja nismo sigurni – je li i on neka vrst halucinacije ili je stvaran. U svakom slučaju, riječ je o djelu koje drže najsjajnijom i najmračnijom pričom duge karijere Pérez-Revertea, koja čitatelja uvlači u kompleksnu i višeznačnu geometriju kaosa kraja 20. i 21. stoljeća. Pred nama se otvara mural svijeta u agoniji u kojem se izmjenjuju ljubav, užas, rat, samoća, ludilo, umjetnost. Za mene je posebno potresna bila rečenica: 'Nitko ne bi trebao otići s ovoga svijeta, prije nego što za sobom ostavi Troju u plamenu.' Poetski dirljiva i moćna misao, kao simbol kreativnog karaktera ljudske inteligencije, odnosno, samog smisla čovjekove egzistencije… Troja u plamenu, nažalost, postaje znak vremena u doslovnom značenju. Troje gore na sve strane, toliko ih je da smo postali imuni', kaže Daniela, pojašnjavajući kako je redatelj i dramaturg predstave Antonio Álamo svoju viziju sveo na dva lika – Andrésa i Ivu (igraju ih Jordi Rebellón i Alberto Jiménez), koristeći u njihovom duhovnom klinču mnoštvo uznemirujućih multimedijalnih mogućnosti: od ratne fotografije do videa. Prizori nisu samo vezani uz Hrvatsku i Bosnu, nego i ratišta od Nikaragve, El Salvadora, Libije, Čada, Kuvajta, Bejruta, s kojih je pisac izvještavao.

No nije li malo nevjerodostojno da Ivo govori tako dobro španjolski da se na njemu može upuštati u emotivno teške i nerijetko filozofske razgovore?

'Motivi za ovladavanjem jednim jezikom mogu biti različiti. Ivin motiv je osveta. Ali ne bilo kakva osveta. Prije negoli se osveti, on želi do kraja upoznati i razumjeti čovjeka kojeg krivi za svoju tragediju. Zato je ovladao španjolskim. U romanu, da bismo ga slijedili, moramo pristati na jednu razinu konvencije (i dopustiti da lik govori boljim španjolskim negoli bi to bilo realno). Kako bi lik dobio na uvjerljivosti, a predstava na naboju, redatelj je odlučio da Ivin španjolski bude vidljivo obojan hrvatskim naglaskom. Tu mi je pomoglo moje vlastito lingvističko iskustvo. Na neki način otišla sam u jezičnu regresiju prisjećajući se vlastitog iskustva ulaženja u španjolski jezik - od savladavanja fonema preko premošćivanja emotivnih i misaonih obrazaca s kojima svaki jezik kreira svoju stvarnost. Ivin španjolski je jezik u kojem se duša muči, on zapinje, a u trenucima visokog emotivnog naboja neizbježno ubacuje i hrvatske riječi… U nastojanju da glumcu predočim stanja u kojima se lik nalazi pomogla su mi i sjećanja iz doba rata kada sam se kao šefica kabineta zamjenika ministra obrane susretala s osobama koje su imale sudbinu poput one Ive Markovića. Ono što po meni čini ključni moment djela izraženo je u posljednjoj replici lika Ive Markovića: 'Kada sam Vas došao tražiti, gospodine Faulques, vjerovao sam da ću ubiti živog čovjeka.' To nam donosi drugu perspektivu – pokazuje da je i fotoreporter žrtva, kao i Ivo obuzet PTSP-om i kaosom vremena u kojem živimo', ističe Daniela.

Mnogo je otvorenih, intrigantnih pitanja bez odgovora

'Objavljena Ivina fotografija u romanu ima učinak onog treptaja krila leptira u Japanu koji na drugom kraju svijeta izazove uragan. Zašto je Andrés fotografirao baš Ivu? Zašto ne nekog drugog? Zašto su se poklopile okolnosti, zašto je svjetlo baš tako palo na Ivino lice da ga je učinilo prijemčivim uredniku nekog magazina? Zašto je taj magazin dospio u neko srpsko selo? To su tek neki od početaka kaosa, ali njihovim slijedom, putujući od Hrvatske do Španjolske, ipak ne dobivamo uvid u cjelinu. Jer i s druge strane je kaos. Drugačiji nego kaos Ive Markovića – ali kaos. Serija zbivanja kojima ne možemo do kraja proniknuti smisao – možda tek ako odustanemo od nasilja i pokušamo se razumjeti', kaže Daniela, zaključujući kako bi je posebno veselilo kada bi 'Slikara bitaka' kao prevoditeljica na hrvatski mogla predstaviti hrvatskom čitateljstvu. Tko zna, možda to bude i prvi korak prema hrvatskoj verziji iste predstave – u kojoj bi hrvatskom glumcu trebalo pokazati kako da izgovara tekst španjolskog fotoreportera onako kako bi govorio Španjolac koji je ovladao hrvatskim.

Krug pokušaja iscjeljenja komunikacijom bio bi tada zatvoren.