Jučerašnji humanitarni koncerti održani u Zagrebu, Splitu i Rijeci deklarativno su imali samo jedan cilj – prikupljanje pomoći unesrećenima nedavnim poplavama koje su zahvatile cijeli Balkan, pa tako manjim dijelom i istok Hrvatske. No, uz taj deklarativni cilj, jučerašnji događaj poslužio je još jednom, ne tako plemenitom cilju – rehabilitaciji političara u očima javnosti
Naime, ako smo iz katastrofalnih poplava koje su pogodile Balkan išta naučili, to je da se i 2014. godine na ovim prostorima, za razliku od civiliziranog svijeta, u slučaju najobičnije prirodne nepogode možemo osloniti isključivo na susjedsku (ili komšijsku, u ovom slučaju) solidarnost, a nipošto ne na uređenu državu koja milijunima kuna poreznih obveznika financira niz službi za reagiranje na upravo takve nepogode.
Najbolji primjer inertnosti i posvemašnje nesposobnosti nadležnih državnih institucija, o čijem bi funkcioniranju trebali skrbiti vladajući, pa tako i oni koji su se sinoć satima kreveljili na TV-u praveći se da pomažu, je Državni ured za zaštitu i spašavanje. Naime, prve dvije informacije koje je DUZS objavio o poplavama na svojim stranicama odnose se na posjet premijera Milanovića odnosno predsjednika Josipovića poplavljenim područjima. U državnim se službama, naime, podrazumijeva da je najvažnije umiliti se šefovima, a ne raditi posao za koji su plaćeni iz naših džepova.
Jučerašnjom plejadom političara na humanitarnim koncertima nastavila se degutantna praksa glorifikacije političara u hrvatskim mainstream medijima, stvaranje zvijezda od ljudi koji nisu nikad u životu odradili dan poštenog rada u realnom sektoru niti su ičim zaslužili 'zvjezdani' status koji im se pridaje. Ideja da će netko nazvati humanitarni broj telefona samo zato što bi mu se, eto, na telefon mogli javiti Arsen Bauk Gordan Maras ili Domagoj Milošević graniči sa znanstvenom fantastikom. Zašto su, dakle, političari masovno pozvani na HRT-ove humanitarne koncerte?
Odgovor je vrlo jednostavan: Obzirom da je zbog katastrofalne reakcije državnih institucija postalo posve razvidno da od skupo plaćenih političara nema nikakve konkretne koristi u kriznim situacijama (pa ni ovim drugim, ali to je manje očito površnom promatraču), trebalo je iskoristiti priliku i podići im srušeni rejting. A kako to bolje učiniti negoli uvjeriti ljude da, pa čak i ako ne rade posao za koji ih skupo plaćamo, sudjeluju u humanitarnim akcijama s širokim, dobro uvježbanim osmjehom.
