Pored toga, na Velebitu su održana još tri kampa – na Vršeljci, kod Pisanog kamena i Sirena na Sjevernom Velebitu – pa je vrhunski krajolik te planine, sastavljan od kontrasta neprohodnih stijena i pitomih duliba, bio ne samo poprište napornih speleoloških istraživanja nego i veselog logorskog život speleologa.

Od logora u Lomskoj dulibi strmom stazom do jame poveo nas je speleolog Neven Ris iz Karlovca. Nešto je duža od dva kilometra i dok prolazi najprije šumom doima se kao da je sumrak, ali kad se stupi na stijene Hajdučkih kukova, najstrože zaštićenog komada prirode u Hrvatskoj, iznenada vas zapljusne snažna svjetlost.

Kaotična površina stijena doima se kao golemi zgužvani omot od čokolade. Poput mrava savladamo njihove nabore i rasjede, dok ne izbijemo na rub Trojame, višeg od dva ulaza u Lukinu jamu. Pored izduženog otvora, ispod stabala i nepravilne hrpe petnaestak ruksaka i speleološke opreme, dežura biospeleologinja Lana Đud. Prva slika djevojke, koja u savršenom miru čita knjigu, podsjeća na prizor iz pastorala. Ruksaci pripadaju speleolozima koji su trenutno u jami, oko petnaestak njih, dok ostali odmaraju ili obavljaju poslove u logoru.

Iza obližnjeg stabla začu se metalni zvuk: "Krećem s dna prema bivku 3". Bilo je 18,40 sati. Pogledamo Lanu i Nevena. To je speleolog Damir Lacković, odgovaraju, koji telefonski obavještava logor o tome što se zbiva na dnu. Damir je jedan od trojice speleologa koji su se ravno prije 20 godina prvi spustili na dno Lukine jame. Druga dvojica su Siniša Rešetar i Robert Dado.

Zbog velike dubine jame i napora pri izvlačenju tereta, u jami se na različitim dubinama nalaze tri bivka, odnosno odmorišta. Lacković se zaputio prema najdonjem. U njemu dežura speleolog Andrej Turina Dedo iz Samobora. On dočekuje speleologe i pruža im toplo jelo i okrepu. Uvjeti za istraživanje su teški i neprestano prijeti opasnost, pa se među istraživačima razvija velika solidarnost i posebna prijateljstva.

Samo istraživanje je trajalo pet dana, za kojih su ronioci Petra Kovač Konrad i Vedran Jalžić pet puta ronili u završnom sifonu jame od po 90 do 120 minuta. Istražili su završni sifon koji se zbog teških uvjeta i nedostatka opreme za tako veliki pothvat godinama opirao istraživačima.

Zbog tih pet urona proteklih godina organizirano je mnoštvo sastanaka, čitava jedna predeksepedicija protekle godine, šest terena na kojima je sudjelovalo po tridesetak ljudi. U više posjeta doneseno je 90 transportnih vreća opreme, do dna je postavljeno 2,5 kilometra konopa i od logora do dna jame spojeno četiri kilometra telefonske žice. Sav teret trebalo je snijeti na leđima spuštajući se po užetu debelom svega 10,8 milimetara. "Staza" je podijeljena na oko 250 dionica, tj. uže je "usidreno" na toliko mjesta u stijenu.

Nameće se pitanje: je li to vrijedilo tolikog tuda i što se time dobilo? Napravili smo veliki posao: istražili, utvrdili i snimili kamerom završetak jame koji se nalazi 20 metara dublje od onoga koji smo poznavali. Uzeli smo geološke uzorke stijena s različitih visina, te istražili podzemne životinje među kojima smo pronašli nekoliko novih vrsta za jamu i NP Sjeverni Velebit. To su značajni znanstveni podaci, odgovara šef ekspedicije Branko Jalžić. Za znanost to su vam mrak podaci, dodaje nakon stanke.

Ronioci Petra Kovač Konrad i Vedran Jalžić zadovoljni su rezultatima. Ronjenje je bilo teško i u prednjem dijelu vidljivost vode jako loša. Otkrili su prostran kanal koji pada po kutom od 45 stupnjeva za zatim se zatvara pijeskom i ostaje neprohodan.

Speleolozi su jedini istraživači od kojih dolaze neposredni podaci o prirodi podzemlja Dinarskoga krša, ne samo prostorno najveće krške površine u Europi, nego po geodverzitetu i bioiverzitetu najveće vrijednosti takve vrste u svijetu.

Svi njihovi neopisivo opasni napori državu ne koštaju ništa. Govoreći o troškovima ekspedicije, njima ne pada na pamet izraziti tržišnu vrijednost svoga rada. Oni rade entuzijastički, iz hobija, jer vole to što rade i jer se "otruju" atmosferom i prijateljstvom koje se razvija u tim opasnim pothvatima. Stoga, ti speleolozi govore samo o materijalnim troškovima svojih istraživanja.

Ronioci – Petra, doktorandica znanosti o kršu na studiju u Postojni, i Vedran – uložili su po 15 tisuća eura u svoju opremu. Kupili su rebridere, uređaje za ronjenje koji u zatvorenom sustava recikliraju kisik, te opremu za snimanje. Drugi materijalni troškovi stajali su još toliko, pa je istraživanje koštalo ukupno oko 60 tisuća eura.

Kroz podrške i sponzorstva dobili su ukupno oko 60 tisuća kuna. Podržalo ih je nekoliko ustanova poput nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Krka, Komisije za speleologiju HPS-a i Državnog zavoda za zaštitu prirode, te s najizdašnijim iznosom, privatna turistička pećina Baredine kod Poreča. Pored njih kampu su darovali nešto hrane Zagrebačke tržnice, Kraš i PK Vrbovec.

Za razliku od mraka 1431 metar duboke Lukine jame, prava tamna strana hrvatske speleologije je potpuna ignorancija društva. Kao većina prirodnjaka, speleolozi se ne osjećaju dobro kad moraju razgovarati o društvenom položaju svojih istraživanja. Uživaju u istraživanju, predivnom ambijentu i toplom svijetu međusobnih veza.

Dok se mlada majka Nikolina Tutiš, sama dijete speleologa, sprema na odlazak u jamu, njen muž Stipe ostaje s dvogodišnjom kćeri u logoru. Nešto starija djevojčica Danijele Hamidović gradi na panju kućicu za mrave. Suživljava se s prirodom. Jedna speleologinja iz Ukrajine na zajedničkom stolu narezuje pomalo otopljenu slaninu. Oko logora oštre jutarnje sjene postupno okružuje izmaglica ljetnih vrućina i nitko se više ne mari što je jutros u pet sat ovdje bilo 4,5 stupnja.