Potreba nekadašnje JNA za dobrovoljcima poput Šešeljevih pojavila se 1991. u vrijeme raspada bivše Jugoslavije, zbog vrlo malog odaziva na mobilizaciju u Srbiji, te 'izdaje' u pojedinim garnizonima u Hrvatskoj i Sloveniji, ali i ozračja 'opće bježanije', tvrdi srpski vojni komentator Miroslav Lazanski u analizi vojnih aspekata oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju u Den Haagu
'Od 37 mobiliziranih brigada JNA u Srbiji, Crnoj Gori i BiH tijekom 1991. i početkom 1992., njih 33 su se raspale, pobjegle ili nisu izvršile zadatak', navodi Lazanski u analizi za novinski portal Pravda. On tvrdi da je to bio glavni i jedini razlog zašto je JNA morala regrutirati 'dobrovoljce' od kojih je, kako navodi, zapravo imala malo koristi u vojnom smislu, osim u rijetkim pojedinačnim slučajevima, kao što je evakuacija iz vojarne Logorište u Karlovcu.
'U Hrvatskoj su bježale 145. lička brigada, te 4. i 5. kordunaška, a 11. brigada iz Dvora na Uni čak je sedam puta bježala pred hrvatskim 'zengama' od kojih su bili mnogobrojniji i mnogo bolje naoružani', kaže Lazanski, ali dodaje da mnogo bolji borbeni moral nije bio niti u postrojbama mobiliziranim u Srbiji.
'Tijekom sukoba 1991. druga mehanizirana brigada iz Valjeva, potomci slavne drinske divizije, pobjegla je s fronte kod Tovarnika, ostavivši na livadama 8 tenkova i 50 oklopnih transportera', kaže Lazanski.
On kaže da je pokušaj stvaranja velike Srbije u Hrvatskoj i BiH izveden nespretno jer Milošević nije imao potrebna vojna znanja kako preustrojiti JNA iako je ona Srbima 1991. ostavila dosta naoružanja i kvalitetne opreme kojima su mogli nadmoćno držati položaje.
'Granice nekadašnje republike srpske krajine zapravo je postavila JNA ostavivši im oružje, kvalitetno opremu i relejne centre, ali 4 godine očito nisu bile dovoljne da te granice ostanu stalne', piše Lazanski.
'Bilo je to vrijeme opće bježanije, kad su majke sprječavale sinove da idu u vojsku i deblokiraju opkoljene vojarne, te upadale u srbijansku skupštinu, vrijeme defetizma, izdaje i predaje', navodi Lazanski i ocjenjuje da se rat može dobiti samo vrhunski ustrojenom organizacijom, što kod Miloševića nije bio slučaj jer on nije bio vojni stručnjak, te da dobrovoljci osim u rijetkim prilikama nisu ostvarili nikakve važnije zadaće u ratu s 'odcijepljenim' republikama.
'Rat se dobija vrhunskom organizacijom, čeličnom disciplinom i vođenjem cijele nacije, a vojska je pitanje struke. Ne može se oficire stvarati na brzinu od kuhara, skladištara i šofera, toga je 1991. i 1992. bilo dosta', tvrdi Lazanski i iznosi primjere kad je Milošević pri preustrojavanju jugoslavenske vojske u srpsku olako otpisivao neke visoke oficire s iskustvom i postavljao nove koji su mu politički odgovarali.
To se događalo jer s obzirom na vojnu prednost koju je imao nije znao strateški razmišljati.
'Osjećaj samozadovoljstva u superiornosti koji u startu ne trpi kritiku nije dobar znak za jednu profesiju, a posebno ne za vojnu profesiju', ustvrdio je u svojoj analizi neostvarenje Miloševićevih vojnih ciljeva Lazanski.
