Hrvatska je u području stambenog zbrinjavanja izbjeglica i prognanika učinila dobar i velik, ali ne i dovoljan posao – iako se ovaj zaključak Raquel Rolnik, UN-ove posebne izvjestiteljice za odgovarajuće stanovanje, čini klasičnom ocjenom koja se često može čuti od nekog stranog dužnosnika, iza općenitog zaključka ipak se krije zapažanje o mnogim naporima hrvatske Vlade u tom procesu, ali i manjkavostima te preporuka gospođe Rolnik kako bi cijeli taj posao na kraju imao što bolje rezultate
Svakako zanimljivo mišljenje koje je Rolnik iznijela jest da problem stambenog zbrinjavanja izbjeglica i prognanika 'nije samo odgovornost Hrvatske, nego i ostalih zemalja regije, posebice Srbije s obzirom na kontekst zbivanja u smislu ratnog sukoba'.
NIJE TO SAMO PROBLEM HRVATSKE
Naime, od 70.000 hrvatskih građana, koji su još uvijek u statusu izbjeglica, a borave u susjednim zemljama, više od 60.000 njih je u Srbiji. Stoga, ističe Rolnik, 'njihovoj potpunoj integraciji u zemlji u kojoj žive i/ili povratku u Hrvatsku treba pristupiti zajedničkim naporom različitih područnih predstavnika vladajućih tijela, naročito Hrvatske i Srbije'.
Rolnik nadalje naglašava: 'Međunarodne organizacije, posebice uključujući financijske institucije, također trebaju biti partneri u tim nastojanjima. Usklađenost politika i djelovanja tih organizacija i institucija nužna je da bi se omogućilo Vladi RH da u vezi s tim značajno doprinese omogućavanju trajnih stambenih rješenja, posebice u situaciji kad je Vlada zadužena i od nje se zahtijeva otplaćivanje zajmova koje je upotrijebila za obnovu, kao i smanjenje javne potrošnje.'
NO, ŠTO JE DOSAD UČINILA?
Što se tiče toga što dosad učinila sama Hrvatska, u kojoj je Rolnik provela desetak dana i tom prilikom razgovarala s mnogima od najviše do najniže razine, posjetivši, osim Zagreba, Plitvice, Knin, Kistanje, Zadar, Osijek i Vukovar te mnoga sela u tim regijama, Vlada je, kaže Rolnik, 'učinila iznimne napore'.
'I to iznimne napore, pokrivene uglavnom sredstvima iz državnog proračuna, da bi obnovila oštećene kuće, vratila zauzete privatne nekretnine njihovim vlasnicima i privukla nove naseljenike u područja pogođena depopulacijom, a nedavno je pripremila temelje i za povrat hrvatskih izbjeglica iz inozemstva.' Dio je to preliminarnog izvješća gospođe Rolnik, koje će biti potpuno gotovo i predstavljeno Vijeću za ljudska prava iduće godine u ožujku, kao dio tematskog izvještaja o obnovi stanovanja.
ZAPETLJANA BIROKRACIJA I ŠUMA PROPISA
No, premda je glavnina posla obavljena, proces stambenog zbrinjavanja još nije gotov, pri čemu je jedna od većih zamjerki nevjerojatna birokracija. Rolnik se, kaže dalje u svojem izvješću, 'susrela s problemima uzrokovanima glomaznim i složenim administrativnim postupcima i propisima, čega su posljedice spori i netransparentni procesi u kojima se gubi jasna odgovornost'.
'Preklapanje zakona, propisa i podzakonskih akata stvorilo je složen okvir koji je otvorio prostor za prihvaćanje diskrecijskih odluka, kao i donošenje raznolikih rješenja za osobe, koje su u socijalističko i predratno doba uživale jednaka stanarska prava', upozorava Rolnik.
'Jedan od najupadljivijih primjera odnosi se na pravo bivših nositelja stanarskih prava da ostanu u svojim stanovima i otkupe ih po vrlo povoljnim uvjetima', zamijetila je Rolnik. 'Premda je velik broj nositelja stanarskih prava to uspio učiniti, oni koji su živjeli u stambenom prostoru u privatnom vlasništvu ili u vojnim stanovima, kao i povratnici koji su tijekom rata bili prisiljeni napustiti svoje domove, bili su u tome spriječeni', uočila je Rolnik.
Štoviše, 'neki programi nametnuli su neizvedive zahtjeve za podnositelje, naročito, uzimajući u obzir, među ostalim, teškoće u pribavljanju dokumenata u situaciji nakon sukoba, kao i činjenicu da zemljišne knjige u regiji nisu ažurirane', upozorila je Rolnik.
PREPORUKE – ŠTO I KAKO DALJE?
Nadalje, nabraja ona, značajan broj zahtjeva za različite programe koji su ponuđeni, tijekom vremena je odbijen, što je dovelo do velikog broja žalbi, koje su i danas neriješene. 'Mnoge osobe nisu ni bile u mogućnosti podnijeti svoje dokumentirane zahtjeve unutar kratkog krajnjeg roka, posebno izvan područja posebne državne skrbi.' Stoga, zaključuje Rolnik, 'proces još uvijek nije završen i preporuča osnivanje posebne radne grupe, takozvane task-force, koja bi se bavila rješavanjem žalbi'.
Također, Rolnik čvrsto preporučuje da Vlada 'razmotri i ponovno otvori proces podnošenja molbi za programe, koji će omogućiti trajna stambena rješenja, koja bi uključivala i područja izvan posebne državne skrbi'. Također, 'potiče Vladu da utvrdi i učini jedinstvenim postupke koji se odnose na stanarsko pravo na sve osobe sa sličnim polazišnim stanarskim pravima, uključujuću mogućnost otkupa kuća u kojima stanuju po povoljnim uvjetima'.
S obzirom na ranije spomenutu 'potpunu integraciju u zemlji u kojoj žive i/ili povratku u Hrvatsku', Rolnik ističe da ovaj 'i/ili' tu stoji zato što je 'jako teško odlučiti se za jedan od tih odgovora'. Naime, velik broj tih ljudi nakon 15-20 godina ima život u toj nekoj drugoj zemlji. 'Dio njih, međutim, želi samo ostvariti neka prava, dok se drugi zaista žele vratiti, ali za to nemaju pravih uvjeta', kaže Rolnik.
Ističe da o tome treba razgovarati otvoreno: 'Neki su se snašli u zemljama u kojima sad jesu. Oni koji se ne žele ili ne mogu vratiti, moraju dobiti adekvatno stanovanje u zemlji u kojoj jesu.'
ROMI IMAJU NAJGORE ŽIVOTNE UVJETE
S druge strane, Rolnik je posebno upozorila na problem romskih naselja. Iako je Vlada prihvatila određene programe da bi se pozabavila tim pitanjem, Rolnik je istaknula da se 'tijekom svog boravka u Hrvatskoj na najgore životne uvjete naišla upravo u naseljima Roma, čak i u samom glavnom gradu, Zagrebu'.
U svakom slučaju, zaključuje Rolnik, 'da bi se Vlada RH suočila s postojećim i budućim izazovima glede stanovanja, mora usvojiti sveobuhvatnu stambenu politiku koja će se primjenjivati bez diskriminacije i koja će biti posebno usmjerena prema ranjivim grupama, uključujući romske zajednice'.
Nadalje, kao izuzetno važno Rolnik izdvaja da se 'odgovarajuće stanovanje ne može tretirati kao izdvojeno pitanje, bez uzimanja u obzir sveukupnog aspekta privrednog razvoja, dostupnosti zapošljavanja, kao i izvora sredstava za život te osnovne društvene infrastrukture'.
GRADITE KULTURU TOLERANCIJE!
'Oporavak područja koja su bila zahvaćena ratom, posebno onih koja su pretrpjela gubitak, zahtijeva potpunu strategiju, uključujući ekonomsku i socijalnu politiku, kao i značajno ulaganje u kulturu antidiskriminacije, mira i tolerancije', poručila je Rolnik.
Takvu kulturu treba stvarati jer, u suprotnom, ako već cijeli ovaj proces nije važan, a ne bi trebao biti samo zbog pristupanja Europskoj uniji, koja ovo područje posebno gleda pod povećalom u okviru poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima, Rolnik ističe da 'ratifikacija međunarodnih ugovora i sličnih dokumenata sama po sebi neće izbrisati sve što je bilo' i pružiti temelje za novi zajednički život.
