Iznenađenja dakle nije bilo. Ipak, dio javnosti se do zadnjeg trenutka nadao da će slučaj Kosor naposljetku završiti civiliziranim reteriranjem obiju strana, odnosno da će svjedočiti kako je u HDZ-u napokon prošlo doba izopćenja svih onih koji tobože podrivaju autoritet stranačkog vodstva. Ako ni zbog čega drugoga a ono zbog gajenja iluzije da se bez demokratske evolucije stranaka, poglavito onih najmoćnijih, nemamo čemu nadati u skoroj hrvatskoj političkoj budućnosti.

Farsa s prijekim stranačkim sudom pokazuje najprije da vodstvo HDZ-a na čelu s Tomislavom Karamarkom nema ni trunke političke invencije. Dalo bi se sada razglabati o tome da je invencija izostala i kod koncipiranja programa i strategije oporbenog djelovanja, pa se linijom manjeg otpora ponovno radi na 'simbiozi' s Crkvom čemu se primjerice HDZ-u ideološki bliski njemački ili nizozemski demokršćani odnosno narodnjaci mogu samo čuditi, ali upotreba starog obrasca sile u razrješenju stranačkih sukoba dodatno naglašava pad u politički ponor. Cipelarenje bivše predsjednice stranke zbog 'verbalnog delikta', njeno tobožnje soliranje u zemlji koja je navodno raščistila s jednoumljem, u usporedbi s dugom tradicijom toleriranja unutarstranačkih frakcija u demokratski razvijenim zemljama doima se kao noćna politička i društvena mora.

Jadranka Kosor nije okupljala oko sebe istomišljenike niti je radila o glavi aktualnom predsjedniku stranke. Nije također ponudila ni alternativni program, niti je poput Ive Sanadera prije tri godine u stranačkim prostorijama održala konferenciju za novinare i zahtjevala akciju pregrupiranje stranačkog vrha. Zato se slučaj Sanader i slučaj Kosor ni ne mogu uspoređivati. Njezin je krimen jedostavno bio u tome što je 'previše pričala'. Jadna je politička stranka koja ne može podnijeti da njezini članovi 'pričaju', da imaju svoje mišljenje i ne boje ga se izreći makar bilo drukčije od onoga što ga ima stranački čelnik i njegovi trbuhozborci. Politička organizacija koja se ne zna nositi s unutarstranačkim pluralizmom, koja usto ne pokazuje ni minimalno poštovanje prema svojim bivšim čelnicima kao dijelu njegovanja svoje tradicije i veličine, pokazuje se kao trajno demokratski defektna. A Tomislav Karamarko nije se ni potrudio da joj toleriranjem Kosoričina 'soliranja' udahne novu vitalnost i tako pokaže pravu snagu.

Druga je razina problema to što se opet vidi kako HDZ nema problema s proizvodnjom pojedinaca koji će bez pogovora u stranci 'obaviti posao' koliko god on prljav bio. Jedan do drugoga, sve sami 'vojnici partije'. Spremni se odreći svog mišljenja, pognuti glavu i nagaziti one ispod sebe za šaku vlastiti interesa. Zato se sve češće u HDZ-u na svim razinama događaju 'izvanredne situacije', poput nedavnog cirkusa s izborom čelništva riječke organizacije, na gorko iznenađenje onih koji su ozbiljno shvatili stranački vrh kada se ne tako davno naveliko počelo govoriti o demokratizaciji stranke i poštivanju demokratske procedure te se odlučili kandidirati na kontrolirane funkcije.

Konačnu odluku o članstvu Jadranke Kosor u HDZ-u sada bi trebalo donijeti Predsjedništvo stranke. Mala je šansa da će se ona sada skrušeno povući i zatražiti neku vrstu Karamarkove milosti. A teško je zamisliti da će je on udijeliti, znajući da očito ima posla sa ženom koja ne želi biti ušutkana. Tako je ova priča gotova. No nije gotova priča o HDZ-u i njegovoj transformaciji. Zalud sada Karamarko frazirao o 'vraćanju poštenja i iskrenog domoljublja' u stranku. Poskliznuo se na temeljne vrijednosti demokracije među kojima je su i one o uvažavanju drukčije mislećih i onih koji ostaju u manjini. Stoga predsjednik HDZ-a može svoju stranku na sljedećim izborima dovesti i do pobjede - jer je stanje u zemlji takvo kakvo jest i jer su hrvatski birači skloni zaboraviti, a još više gaziti po onima kojima su do jučer pljeskali, pogotovo ako je riječ o ženi koja nije nikada bila iznimno popularna – ali od novog lica stranke neće biti ništa. Do daljnjega nam ostaje stari, loš HDZ. Na diku demokraciji u Hrvatskoj.