Zato dobrohotno gledam na inicijativu što je uoči ove školske godine krenula iz Šibenika, točnije iz Osnovne škole Jurja Dalmatinca. Pritom ne dijelim argument što ga iznosi njezin ravnatelj Natko Duvnjak, po kojem će jednoobrazne polo majice koje bi njegovi učenici, kao svojevrsnu školsku uniformu nosili od studenoga, 'biti jedno od najjačih sredstava u borbi protiv socijalne diskriminacije'.

Tu su diskriminaciju, nažalost, omogućili oni koji su zadnjih 25 godina kreirali glavne procese unutar hrvatskoga društva i u tom je smislu uz sve simpatije, potez jednog ravnatelja – osuđen na neuspjeh. Može kuta biti skrojena od kostrijeti franjevačka habita, ali što vrijedi kad iz jedne viri najnoviji iPod, a iz druge – ništa.

Razlozi 'za' i 'protiv' školskih uniformi

Ono u čemu zalaganje za kute, međutim, nije utopijski potez, jest stvaranje ozračja u kojim bi se mogle bolje prepoznavati pravi zadaci obrazovanja i odgoja u hrvatskim školama.

Pritom, šibenska osnovna škola neće biti prva koja će svoje učenike odjenuti jednoobrazno. Prije njih, Osnovna škola 'Antuna Mihanovića' u Osijeku već je nabavila školske odore, a nekoliko godina ranije, Osnovna škola Vežica iz Rijeke pokrenula je inicijativu za uvođenje uniformi. Taj proces je krenuo od samih đaka i dobio je podršku njih oko 60 posto. Nešto novije istraživanje EduCentra pokazuje da se za uniforme u školama izjasnilo 53 posto ispitanika. Od 500 ispitanika, njih 42 posto je protiv uvođenja uniformi, i to većinom zbog 'potrebe očuvanja slobode odijevanja'. Pet posto ih nema stav o uniformama.

Školske uniforme, ima tomu neko vrijeme, koriste i neke privatne škole, nastale na procesima snažne socijalne diferencijacije. To su škole za koje se godišnje plaća više od 20.000 kuna školarine, a pohađaju ih đaci čiji su roditelji članovi vladajućih stranaka, pripadnici više i visoke klase, djeca poznatih javnih osoba i slojeva koje se naziva društvenom elitom, a kojima je borba protiv nadvladavanja socijalnih razlika na pameti koliko i onomad Lenjinu građanska prava. Kad se u tom segmentu školstva odlučuju za kute, bit će da su motivi nešto drugačiji, primjerice, stvaranja neke vrste elitističkog identiteta (poznato iz američkih filmova o koledžima s puloverčićima s oznakama škole). No i tu kute imaju ulogu ruha za stvaranje obrazovnog ozračja.

Priča o kuti ima još jednu dimenziju: s njom su se poslužili čak i u tzv. primijenjenoj politici, doduše drugoligaškoj. Tako predsjednik Mladih HSLS-a Toni Garac najavljuje nedavno nacionalnu kampanju organizacijom javnih tribina i okruglih stolova kako bi se 'roditeljima, učenicima i široj javnosti predstavio prijedlog uvođenja školskih uniformi'. I on bi se kutama borio protiv siromaštva, ili bi ga barem u učiniocima pokušao umanjiti.

'Činjenica da u Hrvatskoj danas živi 20 posto siromašnog stanovništva, da je kriza produbila ionako duboke socijalne razlike među učenicima te da se bilježi porast diskriminacije, od društva u cjelini traži odgovor. Uniforme u školama po našem bi sudu smanjile diskriminaciju, ojačale zajedništvo i identifikaciju učenika sa školom', rekao je Garac i odmah pojasnio da im nije nakana 'od Hrvatske napraviti Sjevernu Koreju ili ograničiti kreativnost, nego upravo suprotno, ojačati kreativnost učenika i smanjiti diskriminaciju na temelju socijalnih razlika'. Tako zbori mladi liberal i dodaje da su na Facebooku pokrenuli stranicu 'Za uvođenje školskih uniformi' koju je u samo nekoliko dana podržalo gotovo 6.000 ljudi. Referendum još nitko nije spomenuo.

Što je to u kutama što ih nakon 25 godina progona vraća u javni diskurs?

Za one koji nisu vidjeli Fellinijev 'Amarcord' ili mu od djeda i bake nije ostao foto-obiteljski spomenar: školska uniforma se diljem Europe pojavila potkraj 19. stoljeća. Djevojčice su nosile crne kute i francuske kape, dječaci su nosili crne kape sa štitnikom i pozlaćenim brojem razreda koji pohađaju. Sukladno promjeni modnih i društvenih trendova, školske uniforme mijenjale su dizajn i boje.

Spominjem se tako da se u Šibeniku šezdesetih i sedamdesetih nosila neka vrsta plavih haljetaka, manje više jednoobraznih. Jedino su učenici tadašnje Osnovne škole 'Maršal Tito' nosili žute kute (zašto baš žute - nemam pojma). Bilo je to vrijeme kad je Stipe Šuvar, kasniji ministar i reformator školstva, pisao o 'besklasnom društvu' pa barem u to doba priča o socijalnoj diskriminaciji nije imala ideološko uporište. Zbilja je dakako bila drugačija, ali mladi socijalistički učenici pritom se nimalo nisu razlikovali od svojih kolega diljem Europe. Oko opravdanosti školske uniforme tada ni kod crvenih ni kod crnih nije bilo dvojbe.

Uniforme su obavezne u elitnim školama diljem kapitalističkog svijeta

Kako sam kasnije stjecajem okolnosti doznao od osobe koja se u sedamdesetima školovala u Italiji, kute (u ovom slučaju svijetloplave poput boje neba) bile su obavezne u katoličkom jezičnom koledžu koji je tada pohađala. Ono što moj duboki izvor iz Italije, ni tada ni danas, nije uzimao kao ozbiljno objašnjenje, jest tvrdnja da školske uniforme sprečavaju socijalnu diskriminaciju.

Italiju iz tog doba potresala je tada duboka kriza (nevjerojatno, ali dublja od ove današnje hrvatske), bilo je to vrijeme terorističkih akcija Crvenih brigada, otmice Alda Mora, u isti razred išla su djeca demokršćana, socijaldemokrata, komunista, fašista i lokalnih mafijaša i ma koliko bile jednoobrazne, kute nisu mogle sakriti duboku podijeljenost društva u kojem su učenice živjele (bila je riječ o tzv. djevojačkoj školi). Kako političku, tako i onu u debljini novčanika.

Nešto uvjerljivi je argument da su kute bile praktične, iako ni to nije ono što držim presudnim. Bilo je to vrijeme školskih ploča, kreda i spužvi pa su kute i štitile učeničku odjeću od prljanja i uništavanja, a tek kasnije trebale su skriti neprikladnu odjeću ponekih učenika (prije svega učenica u mini suknjama).

Nije Italija nikakva iznimka, kute nisu nepoznanica ni unutar niti izvan europskog kruga: Australija u svojim školama zakonom obvezuje učenike da ih moraju nositi. Riječ je o zemlji neoliberalizma i blagostanja, s prosječnom plaćom od oko 20.000 kuna i bit će da australsko stajanje na braniku kuta ima manje veze sa sprečavanjem socijalne diskriminacije, a još manje higijene – u vrijeme tableta i računala, teško da će se itko stići dobro zaprljati kredom.

Možda upravo navedena činjenica ukazuje na to da kute, puno više nego sa socijalnom pravdom i higijenom, imaju veze s održavanjem obrazovne i odgojne atmosfere u kojoj nose snažnu simboličnu i svjetonazorsku poruku. A nju, uvjeren sam, hrvatski osporavatelji uvođenja obveznog školskog odijevanja previđaju, smatrajući da uniforme 'umanjuju dječju individualnost'. Tvrde pritom da će učenici 'uvijek naći način da se ponašaju tako da ističu osobnost'. Na stranu sad pitanje izvode li takav zaključak iz osobnog primjera, po kojem se isticanje osobnosti rješava radije markiranom odjećom, a manje znanjem, ponašanjem i karakternim integritetom, što bi valjda trebao biti najvažniji obrazac učeničkog identiteta.

A upravo je u tome – u naznačivanju temeljnog smisla odlaska i boravka u školi – važnost kuta. Naime, ako se već školujemo, onda bi prostor škole trebao prije svega njegovati i čuvati, danas do jada srozani, dignitet obrazovnog procesa i nastavnika - kao njegova voditelja. Najveći broj prosvjetara koje poznajem ne samo da su društveno srozani mjesečnim dohotkom koji im država isplaćuje za njihovo znanje i trud, nego su, još više, pogubljeni u društvenom vakumu bezvrijednosti u koju je njihova profesija otjerana.

Kakve sad veze s tim imaju kute?

U tome da jasno poručuju – ovo je mjesto na kojem postoje vrijednosti. Razred je vrijednost. Nastavnik je vrijednost. Učenik je vrijednost. Trud jednih i drugih da radom i suradnjom učine sebe i druge boljim je vrijednost. Život ima bezbroj mogućnosti za iskazivanje osobnosti i individualnosti, kuta nije uravnilovka, ona je poruka da je škola – škola.

Ili kako su to lijepo objasnili u inicijativu Nacionalnog vijeća učenika Republike Hrvatske (NVURH): Zašto uniforme? Njihovim uvođenjem učenici će se međusobno poznavati samo po onome što stvarno jesu: pametni ili vrijedni, dobri ili loši učenici, dobri ili loši prijatelji! Uvođenje kuta ili školskih uniformi neće riješiti ni jadno stanje prosvjetara, ni problem nasilja, još manje teški problem socijalnog raslojavanja, ali bi mogao biti važan početni korak u povratku u školstvu pogubljenim vrijednostima. Paradoksalno ili ne, čini mi se da bismo uniformama u školi mogli učiniti mali korak prema odgoju slobodnih, solidarnih i neuniformnih karaktera.

Kad se to shvati, sve ostalo - od priče o kompliciranosti uvođenja uniformi u škole, jer ravnatelj i školski odbor moraju postići dogovor s roditeljima (kute nisu propisane na nacionalnoj razini), do tvrdnje da kute izlažu roditelje dodatnom trošku - pada u drugi plan. Da bi se to postiglo, nije dovoljna dobra volja roditelja i ravnatelja ove ili one škole, nego snažna, odlučna vizija ministra u kojoj bi kute bile samo dio jasne poruke o boljem školstvu.

A takvu još uvijek čekamo.