Ideja o platformi za suradnju Kine i zemalja srednje i istočne Europe rođena je nakon njihova prvog ekonomsko-trgovinskog foruma 2011. u Budimpešti. Sastanci na vrhu potom su se održavali redom u Bukureštu, Beogradu, Kini, Rigi, Budimpešti i prošle godine sedmi od njih u Sofiji.

Kineska strana smatra da ovakvi sastanci imaju veliko značenje za promicanje stabilnog i dugoročnog razvoja suradnje 16 + 1, kao i odnosa Kine i Europe.

Članice inicijative, njih 16, su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Poljska, Rumunjska, Srbija, Slovačka i Slovenija.

Cilj inicijative je produbljivanje i intenziviranje suradnje CEEC-a s Kinom na području trgovine i ulaganja, prometnog povezivanja, financija, poljoprivrede, znanosti i tehnologije, zdravstva, obrazovanja i kulture.

>>> Pogledajte koji će se sve kineski moćnici pojaviti na gospodarskom forumu u Dubrovniku

Inicijativu o suradnji sa zemljama CEEC-a Kina smatra integralnim dijelom svog megaprojekta Jedan pojas, jedan put, neke vrste osuvremenjivanja Puta svile i jednog od najambicioznijih projekata u svijetu uopće. Italija se prije dva tjedna s ciljem oživljavanja posrnulog talijanskog gospodarstva uključila u spomenuti projekt, kao prva zemlja iz skupine sedam industrijaliziranih sila koja je to učinila, ignorirajući pritom zabrinutost zapadnih saveznika.

Posljednjih godina sastanci platforme Kine i 16 zemalja srednje i istočne Europe privukli su veliku pozornost, osobito u zapadnoj Europi. Mnogi zapadnoeuropski analitičari i kreatori politika izrazili su zabrinutost zbog potencijalnih rizika od rastuće kineske prisutnosti u istočnoj Europi, tvrdeći da je glavni interes Pekinga za uključivanje u regiju dio njegove dugoročne strategije za potkopavanje jedinstva EU-a, ali i pravila o tržišnom natjecanju.

Pokretač inicijative bila je sposobnost Kine da financira i gradi ceste, željeznice, elektrane i drugu infrastrukturu koja je bila potrebna nekim siromašnijim zemljama središnje i istočne Europe. Djelovanje te inicijative, međutim, počelo se prelijevati i u političke i strateške oblasti, izazivajući nepovjerenje među nekim zapadnoeuropskim zemljama koje sumnjaju u krajnje kineske motive.

Povećan interes istočne Europe za bližim vezama s Kinom mogao bi se promatrati kao čisto pragmatičan pokušaj diversifikacije međunarodnih trgovinskih veza u regiji. Istodobno, iz perspektive Berlina i Bruxellesa, taj se novi trend poklapa s političkim zaokretom u nekim istočnoeuropskim državama, osobito Poljskoj i Mađarskoj.

Kinezi upravo projekt Pelješkog mosta opisuju kao primjer toga da se interesi Kine i Europske unije preklapaju na istoku Europe, na dobrobit svih. Razne zemlje različito gledaju na ovu inicijativu. Tako je The Financial Times pisao da ona za Mađarsku predstavlja 'otvaranje Istoku', za Srbiju učvršćenje 'pouzdanog prijateljstva', a za Poljsku 'ogromnu mogućnost'.

No ne smatraju svi ovu inicijativu putom do lakih investicija.

Sjetimo se da bivši premijer Zoran Milanović nije želio ići na samit Kine i zemalja srednje i istočne Europe prije pet godina u Beogradu.

'Već nekoliko puta bio sam na takvim sastancima. Nijedan ozbiljniji posao nije sklopljen, čak nijedan, ali to nije presudno, prema tome bit će još prilika. Odmah sam uputio i pismo kineskom premijeru, dakle istog trenutka kad sam objavio da neću ići u Beograd i objasnio razloge u nekoliko rečenica', rekao je tada Milanović.