Ove filozofske refleksije navijestile su mi se u ponedjeljak dok sam, nakon tri tjedna u Zagrebu, vozio prema Beogradu. Vozim ja tako, dakle, autocestom od Ivanje Reke i jednoga trenutka shvatim da je autocesta uredno zavijena s dobrih petnaestak centimetara snijega koji ne čisti nitko. Prestigao sam dva kamiona koji su prosipali one kamenčiće (rizlu), ali ne i sol, a bilo je minus tri. Dalje, do Bajakova, vožnja je bila klizanje, a moj umjetnički dojam dobar jer imam iskustvo s ledenim cestama: prosjek od oko 50 km/h. Na osnovu iskustva bilo je lako predvidjeti da će se autocesta u Hrvatskoj uredno čistiti; e, pa nije. Naredni šok bila je dionica Batrovci - Beograd: svim mojim pesimističnim predviđanjima usprkos, ta je dionica bila očišćena, posoljena i sigurna za dobrih 90 km/h. Kako, dakle, ne dijeliti egzistencijalnu nesigurnost sa starim gospodinom Bertrandom Russelom koji nas je podsjećao da iz okolnosti da sunce izašlo jutros nikako ne možemo logički zaključiti da će izaći i sutra.

Da je predvidivost postala nesigurna egzistencijalna kategorija i da je sve više ljudi toga svjesno, uvjerio sam se odmah sutradan. Željeznički promet prema jugu već tjednima je zaustavljen jer neki radnici iz Lapova nisu primili plaću od novog vlasnika tvornice već skoro godinu dana, pa su sjeli na prugu i ne ustaju ni na minus pet. Dogovor je postignut, ali oni ostaju dok im novci ne legnu na račun. U četvrtak su taksisti, javni prijevoznici i još neki privatizirani šljakeri paralizirali centar Beograda (opet na minus tri). Lako je taksistima: oni su sjedili u svojim toplim autima, pa sve i gubili zaradu, ali oni šljakeri su se ljudski posmrzavali. Svaki sindikalni aktivist zna da po mrazu ima smisla štrajkati jedino radnicima toplana, javnog gradskog prijevoza i cestarima. Taksisti tada najbolje zarađuju, a ostali radnički prosvjedi rade se po boljem vremenu.

Istoga dana objavljena su imena svih tužitelja i sudaca u Srbiji, iznova imenovanih ili izabranih. Naime, u okviru reforme pravosuđa cijela je branša pretresena i prepakirana: od rasporeda sudova pa do posljednjeg prekršajca. Ako je netko mislio da je ishod predvidiv – prevario se. Nisu nanovo imenovani neki časni i uspješni suci, sutkinje i tužioci, kao ni neki od onih zaista sumnjivih i nedostojnih. S druge strane, ostali su neki – mnogo, previše njih – dobrano kompromitirani aktivnim sudjelovanjem u Miloševićevoj izbornoj krađi stoljeća 1996, kao članovi izbornih povjerenstava, kao i neki koji su se kompromitirali kasnije kroz isplative sukobe interesa. Nije bio predvidiv ni kasnije objašnjeni kriterij: da sudac ili sutkinja ne smiju imati bračnog druga koji je odvjetnik, ali da se to ne odnosi na braću, sestre, djecu i roditelje. Čujem da je prethodnih tjedana došlo do dramatičnog porasta rastava braka u fiškalskoj struci. S obzirom na to da se suci biraju na doživotni mandat, što će biti s budućim brakovima sudaca i sutkinja s odvjetnicima i odvjetnicama? Ljubav je slijepa, ne?

Koliko se duboko razumijevanje kaosa proširilo u Srba svjedoči i par nacionalnih konsenzusa: nitko ne vjeruje da će novi pravosudni sustav proraditi u siječnju kao što je obećano, nitko se ne želi cijepiti protiv nove gripe, nitko ne može planirati ništa na duže od tjedan dana. Živimo u relativističko-kvantnom svemiru u kojemu izvjesnosti više jedva i da ima. U redu, svi ćemo umrijeti, to je izvjesno, ali hoćemo li prije toga platiti porez (kao Amerikanci), hoćemo li otplatiti kredit i leasing, hoćemo li djeci nešto ostaviti ili ćemo umrijeti u bijedi – e, to je ono - kako tko. 'Mož' da bidne, al' ne mora da znači', što kažu srbijanski seljaci.

Nepredvidivost koju kaos nosi podriva, kako rekosmo, temeljne zasade našega postojanja. Naravno, nitko nam nije ništa obećao kad smo na ovaj čudni svijet došli mimo svoje volje. Ali tzv. civilizacija uljuljkava nas u varljivom uvjerenju da su stvari predvidive. Statistički gledano, jesu – u najvećem broju slučajeva. Ako taj broj počne padati, onda smo u problemu.

To je, naravno, dobro ste se dosjetili, stvar politike. Politika bi se morala baviti više osiguranjem elementarne predvidivosti naših malih života nego osiguranjem blagostanja svojih tvoraca. A možda je upravo to i ideja? Što smo više iskorijenjeni iz pouzdane i predvidive egzistencije, ostavljeni na milost slučaju i time usmjereni na vlastite vještine opstanka u neprijateljskom ozračju – političarima je lakše. Nas se sve više vodi natrag, u stanje pretpolitičko i predcivilizacijsko, tamo gdje je sve moguće (a tamo onda nema Boga, dodat će Dostojevski) i gdje smo svedeni na životinje, svako za sebe zabavljen vlastitim opstankom iz dana u dan.

Društvo u kojem nije predvidiv odlazak zločinca u zatvor, u kojem Hypo banka ne zna gdje su auti i jahte s leasinga i kamo se dalo 800 tisuća maraka, u kojem časni i ispravni suci ostaju bez posla, a korumpirani ostaju gdje su, u kojem razlika između zločinaca i heroja blijedi, kao i razlika između zla i dobroga, u kojem se crkve ne bave Kristovom porukom već prizemnom i pohlepnom politikom - e, pa takvo društvo više i nije društvo (societas: stvar dogovora i njegovog poštivanja), već povratak u barbarstvo.

Eto do kakvih misli dovodi zimska vožnja autom od Zagreba do Beograda. Pa se vi onda vozite, umjesto da sjedite u toplome domu i gledate svoja posla.