'Separation' je jedan od 101 filma koje morate vidjeti prije nego što umrete, oduševljeno je komentirao američki glumac i pisac Steven Schneider djelo iranskog redatelja i scenarista Asghara Farhadia.

U nas preveden kao 'Nader i Simin se rastaju', film je 2012. osvojio Oscara za najbolji strani film, Golden Globe, tri berlinska Medvjeda, sveukupno 43 svjetske nagrade. Osvajanje Oscara iranska je TV spomenula samo jednom, jer su vlasti zamjerale Asgharu Farhadiju podršku kolegama kojima je bio onemogućavan rad iz ideoloških razloga. Vlast je za odmazdu i samom redatelju na kraće vrijeme stopirala snimanje nagrađivanog filma.

'Separation' je sjajno ispričana priča o bračnom paru na raskrižju, supruzi Simin koja želi u inozemstvo da kćeri pruži bolju budućnost, dok suprug Nader ostaje u Iranu da se brine za oca oboljelog od Alzheimera. Kroz njihov sukob i dvojbe Farhad suptilno sjecka moral iranskog društva opterećenog tradicijom i vjerskim ograničenjima.

Ne sjećam se u koju je zemlju Simin željela otići, no Farhadi je došao u Los Angeles da osobno primi nagradu. Ove godine njegov novi film 'Salesman' opet je nominiran za Oscara, ali Farhadi u Ameriku neće ići. Ili možda ipak hoće nakon odluke suca Jamesa Roberta koji je ovoga vikenda privremeno blokirao Trumpovu uredbu, jer su savezne države Washington i Minnesota u Seattleu protiv nje uložile žalbu?

Znate i koju uredbu: u prošlom tjednu kakofonije i kaosa, novi američki predsjednik izdao je ukaz o zabrani ulaska u SAD građanima sedam zemalja s pretežito islamskom vjeroispovijesti, među kojima i Irana. Amerikance, kaže, štiti od terorizma. Izbjeglicama je zabranjen ulaz sljedećih 120 dana, a Iračanima do daljnjega. Zašto je izostavljena Saudijska Arabija, domovina Bin Ladena, Libanon, Ujedinjeni Emirati i Egipat, domovine devetnaestero terorista odgovornih za rušenje njujorškog World Trade Centra, ne zna se, ali se nagađa. I ne zna se zašto baš Iran, Irak, Sirija, Libija, Somalija, Sudan i Jemen, iako iz njih dolazi samo 11 od 180 osoba optuženih za terorizam u SAD-u.

U prošlotjednom šoku zbog takve odluke, Ameriku je zapljusnula pravna i stvarna zbrka. Metež u zračnim lukama, hitno smjenjivanje državne odvjetnice Sally Yates, jer je glasom protiv ukaza 'izdala' Bijelu kuću. Mediji se pune dirljivim ljudskim pričama, poput one CBS-ove o teško opečenom jednogodišnjem dječačiću Dilbreenu, iračkoj izbjeglici koji u jednoj bostonskoj bolnici čeka složenu operaciju, ali roditelji zbog zabrane ulaska ne mogu biti uz njega.

Odluka je 'kriva i donosi razdor', izjavljuje britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson. Odluka je 'okrutna i sramotna', izjavljuje gradonačelnik Londona, Sadiq Khan. 'SAD imaju pravo same odlučivati o pitanjima imigranata', odgovara premijerka Theresa May i poručuje da će Trump doći u službeni posjet Londonu, unatoč milijunu potpisa na peticiji kojom Britanci traže uskratu dobrodošlice.

Ali prva anketa, provedena 30. i 31. siječnja, pokazuje da svaki drugi Amerikanac podupire Trumpovu odluku. Razlog je strah od terorizma, iako je 3.210 puta veća vjerojatnost da će ih ubiti domaći vlasnik vatrenog oružja, nego neki džihadist. Brojke ne lažu: od 2005. do 2015. džihadisti su ubili 94 Amerikanca, a u istom se razdoblju dogodilo 301.797 domaćih ubojstava vatrenim oružjem na ulicama, u školama, sveučilištima, kinima i crkvama. Statističari računaju da je rizik od pogibije u otetom zrakoplovu - pod pretpostavkom da se leti jednom tjedno, a otmičari raznesu jedan zrakoplov godišnje - 1 : 6.000.000. Pa ipak...

Prihvaćanje, smještaj, obrazovanje, integracija. To su četiri izbjegličke stavke na koje je Njemačka u 2016. potrošila 21.7 milijardi eura, priopćila je prošloga tjedna Savezna vlada, izjavljujući da istu svotu za istu svrhu planira i ove godine, vjerujući da se dobar dio novca vraća u gospodarstvo.

Nakon što je Meksikancima postalo jasno da gradnja zida nije samo predizborna udica, u 560 lokala najveće američke kavedžinice Starbucks, koliko ih je otvoreno diljem Meksika, promet je prema prvim procjenama pao za nekih trideset posto. Pokazujući svijetu da se ograđuje od zidova i naputka po kojem se američke kompanije trebaju fokusirati na zapošljavanje američkih radnika, glavni šef Starbucksa, Howard D. Schultz, jamči zapošljavanje 10.000 izbjeglica u narednih pet godina.

U toj zapadnjačkoj gunguli, jedva je zapažena prošlotjedna vijest da je u Angoli zabranjen islam. 'Riječ o nečemu protivnom običajima i kulturi Angole', obrazlaže odluku ministrica kulture Rosa Cruz e Silva, najavljujući zatvaranje džamija, a islam naziva 'sektom'. 'To je konačan kraj islamskog utjecaja u našoj zemlji', nadopunjuje ministricu predsjednik Jose Aduardo dos Santos. U zemlji u kojoj su više od polovine od 19 milijuna stanovnika kršćani, najviše katolici, Muslimana je manje od jedan posto, ali ipak... Doduše, islam nije ni prvi ni jedini zabranjen. Prije njega već su izbrisane 194 različite sekte.

Pišući o religiji i javnoj politici, The Economist nekako u isto vrijeme spominje otvoreno pismo jedanaestorice starih katoličkih svećenika iz njemačkog Kölna odaslano povodom obilježavanja pedesete obljetnice njihova zaređenja. Oni u njemu ne govore o tajnama vjere, nego o osobnim iskustvima turobne samoće celibata, apelirajući na papu Franju da ga okonča.

U zemljama u razvoju broj katolika raste, a migranti katolicizam oživljavaju u zemljama umornog Zapada, no broj svećenika u opasnom je padu, piše list. Broj vjernika u Americi u posljednjih je pola stoljeća narastao s 46 na 67 milijuna, dok se broj svećenika smanjio sa 59.000 na 38.000. U Francuskoj godišnje umre 800 svećenika, a zaredi jedna stotina. Brazilski teolog, Leonardo Boff, koji se 1992. odrekao svećeničkog poziva i oženio, govori o 'katastrofalnoj' situaciji u njegovoj zemlji, gdje se 18.000 svećenika brine o 140 milijuna vjernika. Da nije te samoće, broj bi se časnih slugu Božjih povećao, vjeruje Boff.

A kako stoje stvari s našim dragim milijarderima? Nije im loše, bit će im još bolje. Obaviješteni smo da njih osmero posjeduje jednako bogatstva kao 3,6 milijuna ili polovica najsiromašnijih stanovnika planeta Zemlje, no nastave li se bogati bogatiti tempom kojim se bogate danas, u našem bismo životnom vijeku mogli pozdraviti i prvog bilijardera, predviđa Oxfam, međunarodna mreža organizacija za borbu protiv siromaštva.

Tko bi to mogao probiti led? Vjerojatno Bill Gates, htio to, ne htio. Evo kako: nakon napuštanja Microsofta 2006. težio je 50, a 2016. godine 75 milijardi, unatoč nastojanju da se dijela bogatstva riješi ulaganjem u zaklade. Zadrži li se prosječna godišnja stopa rasta kapitala ultra-bogatih na 11 posto, kao što se drži od 2009. naovamo, Gatesovih današnjih 84 milijarde dolara mogle bi se za 25 godina zaokružiti na bilijardu. Gates bi tada bio star 86 godina i vjerojatno ne bi znao što učiniti s hrpetinom od tisuću milijardi dolara.

U današnjem okruženju bogati se moraju jako truditi da ne postanu još bogatiji, zaključuje Oxfam.

P.S. U Njemačkoj je prošloga tjedna ukinut zakon o vrijeđanju stranih političara i progonu navodnih krivaca. Zakon je 'zastario i nepotreban', kaže ministar pravosuđa Heiko Maas. Zadnji put primijenjen je prošle godine u slučaju podrugljive pjesme satiričara Jana Böhmermanna na račun Recepa Erdogana i njegova kršenja ljudskih prava. Čuvši pjesmu, turski je predsjednik pobjesnio i natjerao vladu na slanje protestne note kojom se traži kazneni progon Böhmermanna, a protiv satiričara je podnio i privatnu tužbu. Komentirajući aferu 'erdogate', potpredsjednik turske vlade, Numan Kurtulmus, je izjavio: 'Pjesma je ozbiljan zločin protiv čovječnosti.'

Što bi Erdogan rekao na onu da političari i pelene imaju nešto zajedničko, jer oboje treba mijenjati što češće iz istog razloga?