Prve dvije industrijske revolucije rezultirale su bogaćenjem i urbanizacijom stanovništva, a treća - digitalizacija proizvodnje - mogla bi drastično promijeniti ljudsku svakodnevnicu, piše Economist, pozivajući svjetske vlade da oslobode prostor revolucionarima
Od prvih tvornica tekstila krajem 18. stoljeća u Britaniji, preko pokretanja masovne proizvodnje automobila početkom 20. stoljeća u SAD-u, svijet je sustigla treća industrijska revolucija. Stapaju se, piše Economist, zadivljujuće tehnologije: pametna programska rješenja, novi materijali i procesi poput trodimenzionalnih printerskih 'ispisa', spretni roboti i cijeli niz usluga utemeljenih na internetu.
Negdašnje tvornice 'štancale su' bezbroj identičnih proizvoda (pamti se Fordova doskočica da kupci mogu odabrati automobil u boji koju god žele, dokle god je to crna). Danas, troškovi proizvodnje šarene lepeze artikala, skrojenih po pojedinačnim željama kupaca, kontinuirano padaju, a tvornica budućnosti fokusirat će se na masovnu - prilagodbu.
Treća dimenzija na djelu
Proizvod se sada dizajnira na računalu i 'ispisuje' na 3D printeru, koji niže slojeve materijala i tako stvara čvrste objekte – od čekića do visokotehnoloških dijelova vojnih zrakoplova. S vremenom, takvi uređaji moći će proizvoditi sve – od garaža do sela u Africi.
Promijenit će se i zemljovid lanca opskrbe. Inženjer iz pustinjskog kraja neće više trebati čekati da mu se potrebni dio dostavi iz najbližeg grada, već će na računalu sam preuzimati i printati dizajn. Jednoga dana, frustracije kupaca koji ne mogu doći do zamjenskog dijela za zastarjeli proizvod, pripadat će povijesti.
Osim toga, novi materijali sve su lakši, otporniji i dugovječniji. Karbonska vlakna zamjenjuju čelik i aluminij u zrakoplovima i brdskim biciklima, a nove tehnologije omogućuju inženjerima da oblikuju i najmanje predmete.
Nanotehnologija daje proizvodima napredna svojstva, poput flastera koji pomažu zacijeliti rane i posuđa koje se samo čisti. Virusi iznikli iz genetskog inženjeringa postaju sastavni dio u proizvodnji baterija.
Nestaju i stare boljke poduzetnika, prepreke ulaska na tržište: Fordu trebala gomila novca za izgradnju kolosalne tvornice River Rouge, a njegov današnji ekvivalent može startati s golemim apetitom za izume i jednim laptopom.
Kao i sve revolucije, i treća će u pojedinim segmentima biti rušilačka pa je digitalna tehnologija tako već potresla medijsku industriju i maloprodaju. Tvornice budućnosti bit će blistave i gotovo oslobođene ljudskog faktora. Neki proizvođači automobila, poput Nissana, već sada proizvode duplo više vozila nego prije deset godina.
Većina radnih mjesta više neće biti u tvorničkim halama nego u obližnjim uredima, napučenim dizajnerima, inženjerima, IT i marketinškim stručnjacima, logističarima. Mnogi zatupljujući poslovi postat će izlišni – kada proizvod ne sadrži zakovice, nema potrebe za zakovičarima, piše Economist.
Povratak kućama
Pada i važnost uloge cijene rada. Proizvodnja se vraća u bogate zemlje ne zato što plaće Kineza rastu, već zato što tvrtke žele biti bliže kupcima kako bi u što kraćem roku mogle udovoljiti promjenama u potražnji - neki proizvodi toliko su sofisticirani da je od velike pomoći kada su dizajneri i proizvođači na istom mjestu.
Potrošači neće imati problema s prilagodbom na novo doba s boljim i dostupnijim proizvodima. Teže će biti vladama, koje instinktivno štite postojeće industrije i poduzeća, nikako ne i početnike koji bi ih mogli uništiti. Zasipaju stare tvornice subvencijama i vrše pritisak na direktore koji žele preseliti proizvodnju u inozemstvo. Troše milijarde na nove tehnologije koje će, prema njihovoj procjeni, prevagnuti i drže se romantičnog uvjerenja da je proizvodnja superiorna u odnosu na usluge, osobito financijski sektor.
Ništa od navedenog nema smisla, navodi Economist. Jaz između proizvodnje i usluga sve je manji. Rolls-Royce više ne prodaje motore za zrakoplove; prodaje sate koje svaki motor provede brujeći u zraku.
Vlade nikada nisu znale prepoznati pobjednike, dijagnosticira Economist: dok legije poduzetnika i kreativaca na internetu izmjenjuju ideje, kod kuće ih pretvaraju u proizvode i plasiraju na svjetska tržišta, vlade bi se trebale držati svog posla i osigurati bolje škole za umješnu radnu snagu i jasna pravila za poduzetništvo svih profila ostavljajući sve drugo revolucionarima.