Priključenje jedinstvenom tržištu od pola milijarde ljudi koje podrazumijeva slobodno kretanje ljudi, roba i usluga samo po sebi velika je promjena koja otvara brojne mogućnosti, ali isto tako i izazove. Poslovanje na velikom tržištu može biti prednost, ali s druge strane trebat će se znati suočiti s većim pritiskom konkurencije.

Hrvatsko je gospodarstvo u velikoj mjeri i prije članstva integrirano u europsko, trgovina je najvećim dijelom liberalizirana već sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, na europsko tržište otpada više od 60 posto hrvatskog izvoza i uvoza, a najveći dio izravnih stranih ulaganja došao je iz zemalja članica EU-a.

Izlaskom iz Srednjoeuropske zone slobodne trgovine (CEFTA), dio hrvatskih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda bit će nešto manje konkurentan na tržištima susjednih zemalja koje ostaju izvan EU-a, a neki proizvođači taj problem pokušavaju riješiti seljenjem dijela proizvodnje u te zemlje.

Najvidljivija prednost članstva je činjenica da će Hrvatska imati na raspolaganju nekoliko puta više sredstava iz europskih fondova nego što do sada imala kao zemlja kandidaktinja. U sljedećem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju Hrvatska će imati na raspolaganju 11.7 milijardi eura. Kada se od toga iznosa odbije ono što će Hrvatska uplaćaviti u europski proračun, proizlazi da će godišnje imati na raspolaganju oko milijardu eura. Međutim, to nije zajamčen novac i on će se moći povući na temelju kvalitetnih projekata koji će morati zadovoljiti stroge kriterije.

Za hrvatsko gospodarstvo, koje je od 2009. u recesiji ili u stagnaciji, sredstva iz Kohezijskog i strukturnih fondova Europske unije bit će glavni izvor investicija za rast i zapošljavanje. Stoga će Hrvatska morati sama identificirati strateške sektore u kojima će sredstva iz europskih fondova dati najveći mogući učinak na pokretanje rasta.

Europska komisija smatra da bi Hrvatska glavninu europskih sredstava trebala usmjeriti u četiri tematske cjeline: jačanje konkuretnosti gospodarstva; poticanje zapošljavanja i poboljšanje obrazovnog sustava; očuvanje okoliša i prirodnih resursa te jačanje administrativnih kapacititeta. Komisija je do takvih zaključaka došla uspoređujući kako Hrvatska danas stoji u odnosu na ciljeve zacrtane u europskoj strategiji razvoja do 2020. godine.

U toj strategiji Europa je zacrtala da do kraja ovoga desetljeća treba podići stopu zaposlenosti na 75 posto, a u Hrvatskoj je ona danas 57 posto, da investicije u istraživanje i razvoj dosegnu tri posto BDP-a, a u Hrvatskoj su sada na 0, 7 posto, te da najmanje 40 posto stanovništva u dobi između 30 i 34 godine ima visko obrazovanje (u Hrvatskoj ih je danas 24,5 posto) i da se udio energije iz obnovljivih izvora poveća na 20 posto (u Hrvatskoj to sada iznosi 14,6 posto).

Hrvatska bi, prema Komisiji, trebala smanjiti glomaznu administraciju koja je prepreka za razvoj malih i srednji poduzeća, znatno povećati produktivnost poljoprivrede, koja u odnosu na broj zaposlenih vrlo malo pridonosi ukupnom BDP-u, ukloniti strukturne probleme u ribarstvu koje ima dobre izglede za rast s obzirom na očekivani rast potražnje, kako na domaćem tržištu tijekom turističke sezone, tako i vanjske potražnje.

U području prometa Hrvatska bi s cestogradnje pozornost trebala preusmjeriti prema poboljšanju drugih oblika prijevoza, posebice željeznica, te plovnosti Dunava i Save. Jedan od izazova je i daljnji razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije jer je dostupnost interneta za kućanstva ispod europskog prosjeka, posebice u ruralnim područjima, a poboljšanja su potrebna i u strategiji za razvoj širokopojasnog interneta.

U Europskoj uniji je u tijeku velika reforma regionalne politike, a glavni cilj je dobiti što veću dodanu vrijednost za novac koji se ulaže iz europskih fondova. Komisija želi da se europski novac ne troši na međusobno nepovezane projekte, koji daju slab multiplikatorni učinak, nego da se sredstva usmjere upravo na ona područja koja će najviše pridonijeti zajedničkim nacionalnim i europskim ciljevima.

Ulaskom u Europsku uniju hrvatski građani će se moći lakše kretati, iako će još neko vrijeme ostati izvan schengenskog prostora bez graničnih kontrola. Vanjske granice Europske unije pomiču su na hrvatske granice s BiH, Srbijom i Crnom Gorom, na kojima će Hrvatska od prvog dana trebati provoditi schengenska pravila. Ulazak u schengenski prostor postaje sada prvi sljedeći hrvatski cilj, a upravo će učinkovito upravljanje vanjskim granicama EU-a biti najbolja preporuka za ulazak u Schengen, iako će novi granični režim zasigurno dovesti do ponešto otežene komunikacije sa susjedima koji ostaju izvan EU-a.

Ulaskom u EU-u Hrvatska može pojačati svoju ulogu u regiji na svoju i na dobrobit svojih susjeda. Europska unija je kroz stroge kriterije primjenjene u pregovorima s Hrvatskom htjela pokazati svoju transformacijsku moć i bude li funkcionirala kao uspješna članica, Hrvatska će biti najbolji primjer svim susjedima da se europski put isplati.

Hrvatska prema pristupnom ugovoru treba prihvatiti zajedničku valutu euro kada za to ispuni uvjete. To sigurno neće biti na dnevnom redu još neko vrijeme, barem dok se ne vidi kako će eurozona izići iz krize. Hrvatska bi za to vrijeme trebala raditi na tome da dostigne barem prosječnu razinu konkuretnosti članica eurozone.

Za ulazak u eurozonu proračunski deficit ne smije prelazati tri posto BDP-a, a javni dug 60 posto BDP-a. Prema prognozama Europske komisije, hrvatski deficit mogao bi dosegnuti 5,6 posto 2014/2015. godine, a to znači da bi se protiv Hrvatske mogao pokrenuti postupak zbog pretjeranog proračunskog deficita (EDP). No, Hrvatska bi morala provesti fiskalnu konsolidaciju i bez članstva u Europskoj uniji.

Hrvatska, koja prolazi kroz tešku ekonomsku krizu, ulazi u EU u trenutku kada je i ona u teškoj krizi i koja će možda za nekoliko godina biti prilično drukčija nego što je danas.