Branimir Batrowski, unuk autorice dnevnika pisanog prije točno stotinu godina, samozatajno je čuvao ostavštinu svoje bake Marije, inače rođene Osječanke, strogo se držeći zavjeta da prije stote obljetnice potonuća Titanica ništa iz dnevnika neće objaviti.

Polovicom ožujka pokucao je na vrata osječkog dopisništva Jutarnjeg lista i ponudio materijal na objavu, uvjetujući da ga preuze upravo Drago Hedl, a ne neki zagrebački novinari. Kako je do dana obilježavanja stogodišnjice potonuća Titanica preostalo malo vremena, kolega Hedl morao je tekst za knjigu pripremiti za svega tjedan dana. Radeći na dnevniku Marije Bartowski, otvorilo se mnogo novih putova za daljnje novinarsko istraživanje na čemu Hedl namjerava nastaviti raditi čim mu to dnevne obveze dopuste.

U knjizi je, osim pojedinosti o stradanju putnika i veza što ih je Marija uspostavila s brodolomcima, mnoštvo fotografija koje ilustriraju tragediju Titanica, a što ih je ona sačuvala iz toga razdoblja i nadolazećih godina. Tu su i požutjele fotografije iz njezina obiteljskog albuma na kojima su, osim članova obitelji, škola u Našicama gdje je radila kao učiteljica te motivi starog Osijeka.

Objavljen je i niz dokumenata koji svjedoče o njezinu životu i putu u SAD, gdje je išla uvjeriti se vlastitim očima što je istina od 'obećane zemlje' na drugom kraju svijeta, kakvom su tada novine prikazivale Sjedinjene Države.

Govoreći na promociji knjige u lounge-baru Waldinger u trgovačkom centru Portanova, Drago Hedl je za autoricu dnevnika rekao kako je bila daleko ispred svoga vremena.
'U SAD se zaputila sama, novcem zarađenim od prodaje obiteljskog vinograda, ostavivši supruga i dvojicu sinova u dobi od dvije i četiri godine. Iz njezinih zapisa vidljivo je da se prilično razočarala u ono što je vidjela, no učinila je velik pothvat te svjedočila spašavanju brodolomaca s Titanica.

Branimir Batrowski prisjetio 1954. kada je maturirao i kada mu je baka dala dnevnik i druge materijale koje je čuvala o tom događaju.

'Znala je zašto upravo meni povjerava taj dnevnik i to u svibnju te godine, neposredno prije nego što je umrla. Odlično je očuvan iako je preživio dva balkanska, dva svjetska rata i Domovinski rat. Ovo je spomenik skupini Hrvata koji su bili na brodu Carpatiji, gdje su dočekani s dekama i toplim čajevima, a kada su stigli u New York, tamo se šutjelo o potonuću Titanica kako bi spriječili pad vrijednosti dionica graditelja.

Knjigu je predstavio urednik izdanja Jutarnjeg lista Vuk Radić rekavši da ne razmišljaju o prevođenju na engleski, jer knjiga je, premda se odnosi na svjetski poznat događaj, više lokalnog karaktera.

'Dnevnički i autorov pristup vraća nas stotinu godina unazad, u Osijek koji je tada bio izrazito snažno industrijsko središte sa 75 posto pismenog stanovništva. U gradu se govorilo pet jezika, njegovim ulicama prvima je u ovom dijelu Europe vozio gradski tramvaj, grad je imao kazalište, troje dnevnih novina… Ovo je ipak hrvatska knjiga koja će najviše zanimati domaće ljude, pogotovo Osječane', ustvrdio je Radić.

Knjiga je predstavljena u organizaciji Gradskog radija i kavane Waldinger, a s predstavljačima je razgovarao novinar i voditelj Boris Ocić.