Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu (ICTY) prošlog tjedna odbacio je jednu od svojih najkontroverznijih presuda. Odbačene su prošlogodišnje presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, dvojici najviših hrvatskih generala, utemeljene na optužbama za ratne zločine, te su se u roku od nekoliko sati dvojica muškaraca - osuđena na 24 i 18 godina zatvora – vratila kući slavljeničkim masama. Za mnoge Hrvate, bio je to razlog za slavlje, čak i euforiju, jer su generali predstavljali državu i njezin rat za neovisnost, kojeg je ICTY 'katranizirao' zbog ratnih zločina na visokoj razini.

Objedinjeni slučajevi oduvijek su bili kontroverzni, kao dio operacije Oluja, pobjedničke hrvatske ofenzive iz kolovoza 1995. kojom je preuzeta gotovo trećina zemlje, de facto pod srpskom okupacijom od 1991. godine. Oluja, najveća vojna operacija u Europi od 1945, uključivala je 150.000 hrvatskih vojnika, koji su u samo četiri dana brzih djelovanja skršili pseudodržavu zvanu Republika Srpska Krajina, koju je podržavao Beograd.

Žrtve borbenih djelovanja na obje strane bile su malobrojne, ali bilo je izoliranih slučajeva ubojstava. Iako, najznačajniji je bijeg nekih 200.000 srpskih civila pred pobjedonosnim Hrvatima, što je najuspješniji primjer 'etničkog čišćenja' u svim ratovima na Balkanu uoči 1990-ih. San Slobodana Miloševića o Velikoj Srbiji, koji je prije 20 godina prouzročio toliko nevolja na Balkanu, okončan je naglo, hrvatskom pobjedom.

Pravna logika 'inspirirana američkim zakonima'

Hrvatska slavi Oluju svake godine 5. kolovoza kao nacionalni praznik i odavanje počasti onima koji su poginuli u borbi 1991-1995. za državnu neovisnost, nazvanoj Domovinski rat. Hrvati točno ističu da je Olujom samo preuzeto ono što je 1991. oduzeto srpskom agresijom uz podršku Beograda, kao i da su deseci tisuća hrvatskih civila na početku rata prognani iz svojih kuća iz 'krajiškog' područja. Štoviše, Zagreb je uvijek tvrdio da nije postojao plan istjerivanja Srba i da je to bio nusproizvod rapidnog uspjeha Oluje.

Stvar je bila u ovome: ICTY je ciljao na Gotovinu, karizmatičnog bivšeg francuskog legionara, jer je zapovijedao snagama u ključnom dalmatinskom sektoru za vrijeme Oluje, dok je Markač vodio paravojnu specijalnu policiju, koju su Srbi prozivali zbog okrutnosti. Ipak, bilo je teško dokazati bilo kakvu visoku zapovjednu odgovornost za ratne zločine, ne samo zato što su tadašnji hrvatski predsjednik i ministar obrane, Franjo Tuđman i Gojko Šušak umrli krajem 90-ih. Haški sud ustvrdio je da su Gotovina i Markač bili dio 'udruženog zločinačkog pothvata' koji je kolektivno odgovoran za ratne zločine. Nije potrebno isticati da je ta pravna logika, inspirirana američkim RICO zakonima (posvećenim suzbijanju organiziranog kriminala), u Zagrebu doživljena kao apsurdna, dok su mnogi Hrvati osjećali da to nije ništa doli kriminalizacija legitimnog i obrambenog Domovinskog rata.

Odatle i proslave diljem Hrvatske, koje su buknule nakon prošlotjedne presude. Kardinal Josip Bozanić u predominantno katoličkoj državi pozdravio je 'trijumf istine', dok su branitelji izašli na ulice slaviti oslobađanje generala. Ne iznenađuje što su novu presudu s bijesom dočekali Srbi, koji su uvijek smatrali da je ICTY više politička nego pravna institucija, zainteresirana prvenstveno za srpske zločine.

Zapanjujuće implikacije za sve ratove

Beograd je u pravu kada na ovakav razvoj događaja gleda kao na poraz Srbije jer presude Gotovini i Markaču govore i u ime pokojnog predsjednika Tuđmana, kojeg Srbi smatraju korumpiranim i podmuklim baš poput pokojnog predsjednika Miloševića – što je stav kojega su 'ratificirale' prošlogodišnje presude. Ipak, sada se to okrenulo, a posredna ponovna legitimizacija Tuđmana i Domovinskog rata ima važne političke implikacije za Balkan. U najmanju ruku, Hrvatska, koja je članica NATO-a od 2009, može 'pravno čista' ući u EU prema rasporedu iduće godine.

Ono što se dogodilo trebalo bi potaknuti pitanja o učinkovitosti ICTY-ja, koji bi svoja vrata trebao zatvoriti krajem 2014, nakon dva desetljeća nastojanja da ispiše pravdu za jugoistočnu Europu, uz sumnjive rezultate. Sada se čini očitim da bi za balkanske tragedije iz 90-ih bolje poslužio model Istine i Pomirbe južnoafričkog stila, nego 'nirnberški' ICTY, koji napaćenoj regiji nije uspio osigurati iscjeljenje.

NATO-ove vojne snage trebale bi pomno proučiti ono što je učinio ICTY, ne samo zato što logika 'udruženog zločinačkog pothvata' – gdje generali mogu biti optuženi za ratne zločine s kojima direktno nisu imali ništa i za koje u to vrijeme možda uopće nisu znali - ima zapanjujuće implikacije za svaki rat u kojem se dogode grozote: dakle, za sve ratove. Da se slična logika primijeni za Irak i Afganistan, David Petraeus i John Allen imali bi daleko više razloga za brigu od jednog jeftinog seks skandala, zaključuje Schindler.