'U tim ratnim godinama jedna srpska obitelj pokazala je iznimnu hrabrost primivši moju obitelj u svoju kuću u Novom Sadu, a kasnije su bili napadnuti zbog nas. Etničke kategorije brzo se relativiziraju u konkretnoj situaciji. Pokazuje se da u situacijama iznimne krize, prazni označitelji kao što su religija i tradicija ne mobiliziraju nužno na način na koji bi se to očekivalo. Naši napadači u Novom Sadu očekivali su da će se lokalna zajednica, zato što su Srbi, solidarizirati protiv moje obitelji, ali oni su se solidarizirali s nama, a da to nisu učinili, mi bismo danas bili mrtvi.Tu istu solidarnost u pravilu nisam doživljavao kad sam došao u Zagreb. Činjenica da smo Hrvati i katolici, iz slične kulture i istog jezika, nije dovoljan ključ za uspješnu integraciju. Ističem to zato što se danas govori da se izbjeglice koje stižu s Bliskog istoka ne mogu integrirati jer pričaju drugi jezik i muslimani su. Pogledajte malo naše iskustvo iz 90-ih pa ćete vidjeti da i dan danas postoji negativna percepcija oko izbjeglica koji su došli iz BiH i trajno se nastanili u Hrvatskoj. Slična je stvar i s izbjeglicama koje su iz Hrvatske otišle u Srbiju. Po svim parametrima oni bi trebali biti osobe koje se lako integriraju u Srbiji koja je njihova matična domovina, oni govore srpski, imaju istu vjeru i slične kulture. Međutim, na terenu vlada svojevrsna getoizacija - izbjeglička naselja u kojima su uvjeti života vrlo slični uvjetima života getoiziranih populacija na Zapadu', objašnjava.

Na pitanje kako to da je nakon svog osobnog iskustva krenuo u istraživanje problema izbjeglih Srba, Koska odgovara: 'Ne mogu reći da je bilo lako. Razlog što sam se odlučio baviti izbjeglim Srbima, a ne izbjeglim Hrvatima, bio je osjećaj da ne bih mogao bez pristranosti raditi s Hrvatima iz Vojvodine. Ovo mi se činilo kao dobar izazov. Ironija je htjela da su nas iz Novog Sada protjerale upravo osobe koje su kao izbjeglice došle iz Hrvatske.

U svojim istraživanjima razgovarao sam i s ljudima koji su ratni zločinci, odnosno, pretpostavljao sam da jesu jer su odgovarali tom profilu, nitko neće u razgovoru reći da je ratni zločinac. Ono što treba jasno istaknuti jest da je taj postotak iznimno mali, većina ljudi samo je gledala kako preživjeti to vrijeme.'

Koska kaže kako na osnovi osobnog iskustva, kao i provedenih istraživanja, 'nije sklon antropološkom optimizmu', percepciji cijele izbjegličke populacije kao osoba koje su 'najbolji ljudi na svijetu'.

'Ta se populacija po svom sastavu ne razlikuje od bilo koje druge populacije. Jedino što ih izdvaja jest da je riječ o iznimno snažnim ljudima. Među njima ima osoba koji su najbolji ljudi na svijetu, ali ima i onih koji to nisu. Problem je kad desničari selektivno odabiru primjere osoba koje kradu, tuku se i izazivaju probleme pa na temelju toga žele sotonizirati cijelu populaciju, ali i aktivisti s lijevog spektra mogu izazvati štetu kad radi senzibiliziranja javnosti prezentiraju priču drukčijom nego što ona zaista jest. Jer incidenti će se dogoditi, a kada se dogode, bit će puno zanimljiviji medijima. Pa vidjeli ste već i sada kad se dogodi neki incident u prihvatilištu, nitko ne postavlja pitanje zbog čega je do incidenta došlo, gubi se prava priča o prosječnoj osobi koja je u nenormalno teškim okolnostima u kojima se, vidimo, ni političari na najvišim razinama ne mogu snaći. Pa ako ne mogu oni koji su u vladama i koji imaju sve resurse svijeta donijeti ispravnu odluku, kako će obični ljudi koji samo pokušavaju preživjeti', upozorava Koska.

Kao iznimno pozitivno ističe to što je hrvatska vlada uvažila da je riječ o izbjeglicama i ne označava ih, poput brojnih europskih lidera i opozicionara, kao ilegalne imigrante.
'Od ministara unutarnjih poslova i obrane do premijera, čije su izjave u prvih par dana bile besprijekorne, održava se taj diskurs da je riječ o izbjeglicama. Istina je da se naš Refugees Welcome svodi na Refugees Welcome da prođete, ali to je ono što oni sami žele i to ne umanjuje humanitarni pristup vlade.

Međutim, moramo biti svjesni da će s protokom vremena incidenata s izbjeglicama biti. Pa i u dućanu kad se čeka na red, nakon pet minuta počne negodovanje, pa kako ne bi među izbjeglicama koje su svjesne da je svaki vlak koji kreće prema granici možda posljednji. Ući na taj vlak znači otići do krajnje destinacije koja omogućava neki život, naspram mogućnosti da vas se, dugoročno, s nekom relokacijskom strategijom vrati u Grčku', kaže.

Izbjeglice žele u Njemačku zato što misle da tamo mogu zasnovati bolji život nego u Hrvatskoj gdje su perspektive takve da se mogu nadati samo socijalnoj pomoći.

Ta priča da osobe idu negdje tražiti socijalnu pomoć nije istina. Paradoksalno je da ih se s jedne strane optužuje da idu po socijalnu pomoć, a s druge strane, zato što imaju želju raditi, optužuje ih se da su ekonomski imigranti. Te osobe žele što prije izaći iz osjećaja ovisnosti u kojima ih se veže uz određene lokalitete - kampove, getoiziranje i prijeći u situaciju aktivnog djelatnika u društvu. Često se u medijima ističe da su to mladi ljudi koji nisu siromašni. Izbjeglice koje mi vidimo su oni koji su odabrani kao oni koji realno mogu stići na odredište i onda biti od pomoći svojim zajednicama. Nakon dvije, tri godine u Turskoj gdje se ništa ne događa, oni počinju raditi kalkulacije kako će dalje sa svojim životom', kaže Koska, prisjećajući se kako se njegova obitelj nikada nije registrirala kao izbjeglička jer im je psihološki bilo teško naglo prijeći iz nekog tko je bio aktivan u društvu u stanje onog tko je drugima na teret.

Europska unija propustila je i na uzavrelom ovotjednom summitu dogovoriti mjere koje bi stvarno mogle pomoći i izbjeglicama i posvađanim europskim liderima, kao što je proglašavanje humanitarne krize i otvaranje humanitarnih koridora kojima bi izbjeglice mogle doći do željenih destinacija. Umjesto toga, ponovo se pokušala fokusirati na nepropusnost 'tvrđave Europe'. Zakašnjelo i nedovoljno, preglasavanjem je prihvaćen plan s kvotama raspodjele ukupno 160 tisuća ljudi iz Grčke, Italije i možda još neke zemlje, s obzirom na to da ih je Mađarska odbila.

'Unatoč velikim pričama o postmoderni i smanjivanju utjecaja nacionalnih država, svjedočimo tome da je opet prevladao diskurs suvereniteta te sigurnosti granica, a države pristupaju ad hoc mjerama', kaže Koska koji smatra i kako nametanje kvota nije najbolje rješenje i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što nitko ne može garantirati da će tražitelji azila stvarno i ostati u zemlji kojoj su dodijeljeni. Drugi je razlog taj što je situacija u nekim zemljama već sad preopasna za njih.

Što ćete dobiti ako natjerate Mađarsku da pristane na kvote kad u njoj već postoje organizirane paramilitarne grupe jobbikovaca? Možete dobiti Orbana da u jednom trenutku pod pritiskom pristane na izbjeglice, ali ta će vlada tolerirati ispade. Ako dugo govorite da su ti ljudi sigurnosna prijetnja, javnost će ih tako percipirati, bit će incidenata i oni će postati prava prijetnja. Politike integracije su nešto na čemu se radi dugoročno, ne bi li se izgradio sustav kao što je to recimo u Švedskoj koja je to shvaćala kao jedan od prioriteta svoje politike i koja je i devedesetih otvorila vrata za naše izbjeglice. To su zemlje gdje se na ljude gleda kao na mogući resurs i gdje ih se prepoznaje kao osobe koje mogu pridonijeti društvu. U tom kontekstu morate smatrati da je multikulturalnost vrijednost', naglašava.

Ni vojska, niti zidovi neće zaustaviti migrante. Bolji bi odgovor bio, smatra, ujednačavanje politike azila u svim zemljama EU. Na europskoj razini trebao bi postojati isti 'osnovni paket' prihvata pa ako bi izbjeglice znale da nema veće razlike između pojedinih sustava lakše bi ih bilo rasporediti po državama i tako rasteretiti Njemačku i skandinavske zemlje - koji neće moći prihvatiti sve.

Put od Bliskog istoka, Afrike do Europe je skup i zahtijeva organizaciju. Dugoročno, mi tu ne možemo očekivati neke katastrofične brojke. Ali one će još neko vrijeme rasti, a ne možemo ni očekivati da će se ti ljudi u nekom skorom vremenu vratiti kući. Pred Europom je izazov želi li im otvoriti vrata i poštivati ono zbog čega im je ona kao projekt prihvatljivija od ostalih dijelova svijeta. Ono što treba zbilja pokušati jest razviti što je više moguće ujednačen model integracijskih politika u EU i na dugi rok izraditi strategije u kojima će se uzeti u obzir već postojeća iskustva', kaže.

Teško da će Hrvatska ostati samo tranzitna zemlja. Kako se najbolje spremiti za moguće pridošlice?

'Hrvatska ima iskustva iz 90-ih, a vidjeli smo i da je civilno društvo spremno prihvatiti daleko veće brojke ljudi od onih koje se od Hrvatske trenutačno službeno traže. Jedno su službeni kapaciteti u prihvatilištima, ali postoji i jako veliki broj građana Hrvatske koji se javljaju da su spremni prihvatiti ljude u svoje kuće. Naravno da politika ne može biti bazirana na ad hoc mjerama poput one da građani sami idu na glavni kolodvor i voze ljude, ali može se napraviti strategija i popisati koliko je građana spremno sudjelovati u tome. Smještaj izbjeglica u privatne kuće pogoduje upravo integracijskom momentu. Mijenja se percepcija da su to teroristi, razvijaju se prijateljski odnosi i to je uz postojeće kapacitete moguće', sugerira te naglašava: 'Gradnja tolerantnog društva je proces koji se gradi godinama i on se ne može uvesti preko noći. Ne može se očekivati da se u tri mjeseca potpuno promijeni klima. Ono što treba napraviti jest da se ovaj početni val pozitivne percepcije iskoristi da se iskristalizira koja je to brojka koja se može apsorbirati. Društvo koje u dva dana može organizirati tisuće volontera i nekoliko milijuna kuna pomoći očito ima dobre apsorpcijske kapacitete. Naravno, i izbjeglice treba informirati da je Hrvatska takva zemlja. Tako se stvara solidarnost na europskoj razini. U tom kontekstu Hrvatska može izaći s nekim rješenjima. To je jedna od prednosti ove ad hoc situacije. U trenutku kada europski sustav azila pada, nacionalne države mogu razviti rješenja', predlaže. Treba razmišljati kako najbolje iskoristiti mreže i kontakte koji su se počeli stvarati tijekom zadnjih desetak dana.

Na primjedbu da je možda zbog svađe Hrvatske i Srbije propušten taj trenutak, odgovara: 'U svim krizama se trenutci otvaraju i zatvaraju, možemo očekivati da situacija bude i gora. Tu diplomacija mora odigrati svoje, ali svakako treba istaknuti dobru suradnju između civilnog sektora u Srbiji i Hrvatskoj. U pozadini konflikta Hrvatske, Mađarske i Srbije tisuće građana i volontera iz Hrvatske, Mađarske, Srbije i Slovenije surađuju i mijenjaju punktove, unatoč zidovima. Mi svakodnevno komuniciramo s Humanitarnim centrom za integraciju i toleranciju iz Novog Sada, Centar za mirovne studije i cijela koordinacija Dobrodošli dobro surađuje s drugim udrugama. Sve to ide paralelno s ovom situacijom krize i predizbornom kampanjom.'